Nautička industrija, turizam, IT hardware i procedure, pravni dokumenti, znanstveni tekstovi (filozofija, povijest, književnost), korporativne stranice, marketinška istraživanja, web sadržaj
(Francuski, engleski, njemački na hrvatski i francuski)
Web sadržaj, nautički, IT i turistički materijali, recenzije, intervjui, izvještaji
(Francuski, engleski, hrvatski)
Content writing za nautičku industriju, turizam, copywriting, recenzije i politički govori
(Francuski, engleski, hrvatski)
napisala anakapri
napisala anakapri
“Divljakuša” u izvođenju dramske umjetnice Doris Šarić-Kukuljice, 04.12.2013.
napisala anakapri
napisala anakapri
napisala anakapri
“Bole me ožiljci” u izvođenju dramske umjetnice Doris Šarić-Kukuljice, 04.12.2013.
napisala anakapri
napisala anakapri
Nije vjera tvrda u jačega!
Jednom davno, prije mnogo ljeta, ljudi su živjeli u državama. Određivali su se prema nacijama, religijama, vladama, strankama, spolu. Sve se u njihovom životima svodilo na pripadnost. Pripadali su određenoj obitelji, malenoj zajednici rođaka, zatim naciji, rođacima po mjestu rođenja, pa nakon toga religiji, rođacima po vjeri, potom prema statusu, rođacima po obrazovanju i poslu koji su obavljali, i konačno prema moći. Tko je pripadao kojem klanu, kojoj stranci, kojoj vlasti, kojoj skupini s kojim interesima. Od sve te pripadnosti i pripadanja, nisu bili dio ničega, već odijeljeni od sebe i razdijeljeni na tisuće komadića.
Poput tri vola, Bijelonje, Galonje i Rudonje, koji, da bi se domogli pašnjaka, svaki za sebe posebno, izdaju dva preostala brata u dogovoru s vukom. Vuk naposljetku pojede sva tri, obećavši prvoj dvojici jedno, pa drugoj dvojici isto to, a trećeg brata Bijelonju, prije nego što ga pojede, navede da shvati: „Nije vjera tvrda u jačega!“. Jači se, naime, nikada ne drži obećanja slabijemu. Pa tako ni naši sindikati i šefovi zaposlenicima, ni umirovljenička stranka umirovljenicima, ni oporbene stranke glasačima nakon što pobjede na izborima i postanu vladajuće stranke, a ni muž ženi da ju je samo jednom udario.
Svaki onaj koji je moćniji, promijeni dlaku poput vuka, ali ćud nikada. Zašto nam je moć toliko važna? Zašto kršimo dana obećanja? Zašto smo slabe vjere, odnosno jesmo li ikada bili vjereni i sa čime? Jesmo li se, kao što kaže ta stara slavenska riječ, ikada ikome ili ičemu obećali osim moći?
Svako jutro slušam vrapce na svome balkonu. Unerede ga i moram to počistiti, ali taj pjev! Biljku moram svakoga dana zaliti, ali ta lončanica bosiljka i njezin miris, a tek okus! Psa moram svakog jutra prošetati, ali ta privrženost! Dijete moram nekoliko puta previti tijekom samo jednog prijepodneva, ali te ručice, taj smijeh, ta neizrečena zahvalnost kojom dijete zrači!
Međutim, napredovanje na račun manje lijepe kolegice, brušenje kandži na odgojiteljici naše djece, bezrezervno otresanje na svakoj službenici ili trgovkinji ukoliko su one same ljute ili čangrizave; što mi to sve donosi?
Kad sam bila mala, obećala sam svojim roditeljima da ću biti dobra. To je značilo da ih slušam, da kažem hvala, da imam dobre ocjene, da perem zube i ne tužakam kolege iz razreda.
Danas to obećanje znači priznati da smo kolegica i ja zajedno radile na projektu, da ću saslušati tetu u vrtiću i zahvaliti joj na brizi, da ću saslušati nervoznu medicinsku sestru i zahvaliti joj na strpljenju, da ću slušati partnera dok se žali na dnevni posao. Ali to obećanje roditeljima, a i sebi samoj, znači i to da ću znati reći ako sam ja napravila neki zadatak i zahvaliti svima koji su mi pritom pomogli, da ću zamoliti odgojiteljicu da pazi na moje dijete i podsjetiti ju da ja ne mogu uvijek paziti na svoje dijete i da joj ga svestrano povjeravam. Saslušat ću trgovkinju ili medicinsku sestru, ali im i reći neku prijateljsku riječ podrške, jer im samo to treba, te da ću slušajući partnera o njegovu lošem danu, zahtijevati, ne moliti, već zahtijevati da i on sutradan posluša moj problem.
Na taj način, naime slušanjem i prihvaćenjem tuđih, a izjavljivanjem vlastitih sumnji, održat ću obećanje, odnosno vjeru i drugima i sebi. Međutim, moć se neće među nama dijeliti, i nitko neće biti nadmoćan, već ćemo svi postati jednako jaki.
Možda se tek tada susretnemo u budućnosti gdje ljudi nisu volovi, već vukovi koji u čoporu i u cjeloživotnom partnerstvu napreduju sretni i vjerni.
Ana Kapraljević
napisala anakapri
napisala anakapri
Mala vila – naš lučonoša
Danas se treba u malo vremena mnogo toga učiniti. Iako naš dan traje jednako kao i mnogim drugim stanovnicima Zemlje proteklih stoljeća, ipak se u ovo doba svima čini da nemaju dovoljno vremena. No, jedno ne možemo požuriti. Niti možemo napraviti dijete odmah čim to zamislimo, niti možemo izum smisliti u trenu. Godine, desetljeća trebaju prije nego što netko osmisli Vegetu, ili novi antibiotik. Dakle, da bismo stvorili išta vrijednog, treba vremena i strpljenja.
Sljedeća priča nosi upravo tu poruku. Svi znamo da se stvari u bajkama mijenjaju noću, Mjesec obasjava, a nešto se novo i čudnovato desi. Pa tako i kraljeviću, u priči Mala vila, zrelom za ženidbu, poslije lijepe rođendanske zabave, san ne dolazi na oči i on, šećući vrtom, opazi malu vilu, koja mu se odmah svidi. Ona iščezne, ali od nje ostade sićušna rukavica. Narednu noć kraljević poljubi rukavicu, jer vile nigdje. Uto se stvori vila i što su duže razgovarali i uživali u zajedničkom druženju, to je ona više rasla i postajala djevojkom. Za punog mjeseca ona naraste kao i kraljević od njegove velike ljubavi. On ju zaželi za ženu, a ona mu se obeća pod jednim uvjetom: da ju uvijek i samo nju voli. Bez razmišljanja kraljević pristane na vječnu ljubav. No, kad mu umre kralj otac, na samome sprovodu, on zaboravi na vječnu ljubav, jer mu se svidjela nova i zanosna crvenokosa. Mala vila počne se smanjivati dok zauvijek ne nestade. Kraljević oženi crvenokosu, ali ona bijaše zla, pa je svaku noć zazivao malu vilu, koja se više nikad nije pojavila.
Pravda je okrutno dosljedna. Pravda poznaje jedino vječnost, njoj se nikamo ne žuri i ona drži do obećanja.
Naime, mala vila simbolizira malo svjetlo, tek luč u tami, rađanje ideje. Kad se u nama rodi nešto novo, bilo to dijete, zametak, ili novi posao, zamisao o novoj slici slikarice, ili o drami u spisateljice, treba ju njegovati s mnogo ljubavi. Kreativnom sebstvu treba se posvetiti svaki dan, kako bi kreacija rasla, kako bi nas prerasla. Kad kiparica izrađuje kip, ona ga mnogo voli, dodirima, udarcima dlijetom, izbijanjem još malo i malo mramora dok ne izradi savršenu skulpturu. Ona tad postaje jedno sa svojim djelom, udaje se za kreativno, kao što se i kraljević zaručio za malu vilu, poljubivši njezinu rukavicu. Kreativnost tad postaje dio kiparice, i ostat će, svijetliti iz nje dok god i samo dok god ona bude podgrijavala tu ljubav u sebi.
No, ako zastrani, pa ju ponese strast – otud crvenokosa, ona označava strastvenost – za nečim manje vrijednim, poput televizije, nepotrebnih kompromisa, mirenja s drugorazrednošću i osrednjošću umjesto potrage za novim poslom; ako se dakle preda nižem, jadnijem, privlačnijem zbog manje uloženog truda, sustići će ju veoma okrutna sudbina. Mala vila će nestati. Svjetlo će se ugasiti. Nikada više neće osjećati svoje kreativno sebstvo. Kreacija će utišati i konačno umuknuti.
U ljudskom životu ipak, sudbina nije toliko strašna kao u bajci. Imamo neizmjerno mnogo takvih malih stvaralačkih umiranja iz kojih se možemo izvući ponovno rođene. Kreativna vatra može se obnoviti. Ugasite televiziju, pronađite u tom ubrzanom danu, sastavljenom od dvadeseti i četiri sata, pola sata za sebe i stvarajte! Rukama, mislima, riječima, dodirima. Zaposlite svoj duh i nikad, baš nikad ne dopustite nikome i ničemu da zaboravite na malu vilu – lučonošu vašeg pravog ja.
Ana Kapraljević
napisala anakapri
napisala anakapri
Kako se zove žabica djevojka?
Danas nam se čini da ljudi vjeruju u više religija nego ikad prije. Čak nam se čini da ne vjeruju u ništa. Većina mladih ljudi po nekoj inerciji sklapa brakove u katoličkoj vjeri, a u imenima malih potomaka uočavamo kako katolička ili stara hrvatska ili čak slavenska imena veoma malo znače. Djeca danas nose irska, velška, mađarska ili izmišljena tek novostvorena imena.
Što nam to govori? Ljudima su dosadili Josipi i Zvonimiri. Čemu nas uopće uči ljudsko ime i što danas znači imenovati nekoga?
Svako vrijeme koje smo iza sebe ostavili, svako novo stoljeće nosi svoja proturječja. Religije nam više ne donose utjehu, naime, dvadesetostoljetna znanost i tehnologija sve su nam magično otkrile, razotkrile su i najmanji vilinski prah.
U što onda treba vjerovati? Što prenijeti mladim tanahnim bićima na krštenju? Krštenje nije ništa drugo već imenovanje, poticanje djeteta u svijet, dajući mu ime koje će ga svojim značenjem posredno dovesti na pravi put. Imenovati ga hrabrim, veselim, vragolastim, milosrdnim – to znače za sve nas imena.
Ako u ništa ne vjerujemo kako da nazivamo djecu?
Postoji jedna davna hrvatska priča, bajka o žabici djevojci. Nju su roditelji dugo stvarali, dugo očekivali, a onda je došla, ali ne kao mala ljudska djevojčica, već kao mala sitna žabica. Voljeli su ju takvu malecku i drukčiju, jer je bila njihova. Znala je ona lijepo pjevati, pa se kraljević, prolazeći tim krajem, u njezin glas zaljubio. Obećao je, ne znajući tko je ona, oženiti ju zbog tog divnog pjeva. Kad je došlo vrijeme da ju odvede pred očeve oči, ona je stigla u sunce odjevena, jašući na pijetlu i noseći klas u ruci. I druga dva brata dovela su nevjeste, jedna je nosila cvijet ruže, druga cvijet zumbula. No, kralj je shvatio da je ljepotica – ljuba najmlađeg brata – najkorisnija supruga, naime, došla je okićena sunčevim haljinama i nosila je pšenični klas. Zbog toga je postala djevojkom i kraljicom.
Iako bez oslonca u religiji ili u budućnosti, nalazimo spokoj i poruku prošlosti. Ova nas usmena priča uči, da ako doista želimo, stvorit ćemo nešto predivno, iako na prvi pogled drukčije. Naše duhovno dijete bit će ružno pače drugima, ali bit će posebno i jedinstveno po svome glasu, glasat će se, odnosno riječima stvarati nešto svojstveno. Dozvat će srodne duše koje to duhovno dijete neće promatrati kroz vanjsko odličje, već će upijati njegove riječi.
Duhovno dijete, odnosno ideja, tad će zablistati, obasjana Suncem, zagrijana novim žarom, vikat će i kokodakati poput pijetla, najavljujući svoj dolazak. Konačno, obogatit će kraljevstvo odnosno čovječanstvo u cjelini svojim pšeničnim klasom, svojim plodovima.
Bajka nas dakle uči i danas! Govori nam neka naša djeca, bilo duhovna bilo tjelesna, imaju štogod i od žabljeg, onostranog, čudnog, i od ljudskog, ovdašnjeg, poznatog. Govori nam neka naša djeca budu voljena bez obzira na njihovu začudnost; neka ih puštamo da pjevaju, stvaraju u onome pravcu kamo ona žele krenuti.
Kad im dajemo ime, potrudimo se da to ime nosi svoju dužnost i obvezu, bilo kojeg nacionalnog ili religijskog postanka, ime mora već na krštenju, na tom obredu imenovanja, upravljati život djeteta na put na kojemu će dijete svojim malim nožicama i snažnim glasnicama oploditi čovječanstvo.
Ime koje žabica djevojka nosi glasi Ljudskost – ona je i snažna i žestoka, i sjajna i vatrena, poput Sunca, životinje i biljke. Žabica djevojka drevni je naziv Zemlje. Možemo li štogod bolje poželjeti? Ili imenovati?
Ana Kapraljević
napisala anakapri
napisala anakapri
OŽIVLJAVANJE ŽIVOTNE DUHOVNOSTI
Objavljeno u: Republika, 2. 2011. http://dhk.hr/casopis-republika/detaljnije/izdanja-republike-za-2011.-godinu„Veliko Biće je cjelina prošlih, budućih i sadašnjih
koja se slobodno takmiče u usavršavanju univerzalnog reda.“
Auguste Comte
Zapisi sa Crnog mora i Evanđelja, kako priznata od institucionalizirane religije tako i nepriznata, tumače se danas i oživljavaju najčešće među književnicima u literarnoj formi ili u nekom drugom vidu književne teorije, kritike ili umjetnosti. Teologija gubi čar usporedo sa znanošću ako se zna da su grčki filozofi već odavno sve rekli, da su velike religije zasnovale svoje dogme koje ostaju neumoljivo nepromjenjive, a da dirljiva veza između države i vjerske zajednice postaje još više čvrsta.
Međutim, javljaju se neke nove društvene skupine koje u posljednjih sto godina zauzimaju svoje slobodno mjesto pod Suncem. Koji vrhovni duhovni vođa njima odgovara? Budući da većina velikih religija odbija određene prezrene društvene anomalije, pod utjecajem vlastite institucionaliziranosti, odriču se i jednog dijela vjernika. Za te neprihvaćene, ali i za druge, postoji ipak mogućnost izbora one religije koja dozvoljava odmake od društveno nametnutih vrijednosti.
Kršćanske zajednice, posebice ona katolička, prolaze kroz teško razdoblje.
Islam pokušava dvojake mogućnosti: onu vlastita moderniziranja, kao na primjeru Jordana ili Turske, i onu vlastitog zatvaranja, čega se Europljani panično boje, a što se očituje na primjer u kontroverzama o pravu nošenja burke u svjetovnim institucijama.
Polovica svjetskog stanovništva koja postaje više obrazovana i u većim razmjerima nego ikada u ljudskoj povijesti, dakle žene, još uvijek nemaju pozitivan i realan božanski lik kojemu bi se mogle utjecati, a da se ne radi o djevici kao o nedostižnom arhetipu. Zbog toga nastaju mnoge revitalizacije Božice, Velike boginje, Gee.
Jedan od najvećih problema prve polovice 21. stoljeća sve je širi agnosticizam, nevjerovanje, beznađe, apatija. Španjolski angažirani intelektualac prve polovice prošlog stoljeća, Miguel de Unamuno, smatrao je da suvremeni čovjek Europe živi u epohi istovjetnoj onoj prvotnog kršćanstva, u epohi duboke tranzicije čiji su spiritualni temelji duboko potkopani:
„Intimno beznađe, osamljenost i rezigniranost najkarakterističniji je fenomen današnjih dana. Oni koji ga niječu, niječu ga poradi beznađa, jer beznadni ne mogu afirmirati, a oni koji ga afirmiraju, afirmiraju ga poradi beznađa, da bi uvjerili sebe same. Izgubilo se osjećanje spiritualne evidencije i naše duše plutaju zrakom, bez da dotiču čvrsto tlo.“
Ukoliko je „čovjekova esencija lijenost i s njom prestravljenost pred odgovornošću“ , smatram da sloboda ne bi trebala biti zadnja datost, već da bi trebala oživjeti u odgovornosti. Smatram da bi se u ovim nesmislenim godinama trebali vratiti u prošlost i ondje potražiti odgovore kako odgovorno živjeti smislen život. Prošlost je već prošla svoj Put, pronašla Istinu i proživjela.
Mnogi su europski intelektualci pokušavali pronaći vlastiti put traženja, a onda ga pokušati poopćiti na razinu kolektiva. Pritom su put shvaćanja, traganja za životom doživljavali kao sukob, borbu, agoniju. Već su srednjevjekovni mistici teško hodali svojim dubokim unutarnjim krajolicima. A uvijek nas more iste muke koje država, religija, nacija, spol i obitelj pokušavaju na toliko osrednjem i uopćenom nivou riješiti. Nije nam jasno zašto smo tu gdje jesmo. Dok je postojala kakva takva mističnost kozmičkih fenomena, čovjek je barem mogao uživati u strahu od Božanskog nespoznatljivog misterija. Danas su to znanstvene činjenice, globalno nam se pokazuju slike Svemira, pa nam se čini da sve to poznajemo, a u nedostatku smisla, stremimo u pretjerani materijalizam, u teoretsku fiziku ili u superspecijaliziranu tehnologiju.
Još je jedan angažirani intelektualac prve polovice 20. stoljeća, Pierre Mabille, istinski zagovaratelj nadrealističkog pokreta, pokušao izložiti viziju suvremenog svijeta u svojoj studiji „Égrégores“. Smatrao je da svaka civilizacija predstavlja određeni kolektivni živući organizam, koji se svojim vlastitim mijenjanjem dovodi do presudnih trenutaka svakih nekoliko stoljeća. Pritom su nemirni i slobodni duhovi odraz kolektivnog nesvjesnog u tome živom organizmu. Civilizacija umire ukoliko do određenog vremena ne stigne do kolektivnog prihvaćanja vlastitog nesvjesnog, koje, u tom trenutku, u tom ključnom historijskom momentu mijenjanja, postaje kolektivno svjesno.
„Religije obuhvaćaju dramatičan sadržaj nebeskih kretanja. Mijenjaju se na taj način da se prema ekvinociju mijenja i nebeski pristup. Mijenjaju se i prema mjestu promatranja. Ta činjenica objašnjava zašto ni mit, izričaj suglasja između neba i zemlje, ni običaji koji iz mita proizlaze, ne mogu vječno trajati. Nakon određenog broja stoljeća, religijska konstrukcija postaje lažna, odnosno objektivno neuravnotežena. Ceremonije koje ponavlja tradicija više ne odgovaraju njihovu prvotnom cilju.
S porijeklom ili bez njega, mitovi izražavaju tek jednu jedinu temu, sadržavaju duboki identitet, pa u tom smislu možemo reći da postoji samo jedna religija.
Bog je uvijek središnja moć, sunce, izvor života, svjetla, dakle svijest. Neprijatelj je uvijek noć, hladnoća, kaos i smrt.“
Ako se dakle do onog nesvjesnog u nama treba doći uranjanjem u vlastito beznađe, dakle u samu borbu s misterijem ili u agoniju, onda je zapadna civilizacija došla do presudnog trenutka: iskušali smo političke sustave svih vrsta, iskušali smo i politeizam i monoteizam, iskušali smo i male sektaške fatalističke pokrete i čvrstu institucionaliziranu religiju.
Vrijeme je da se vratimo samim riječima, ne slovima i knjigama, već Riječima, Usmenom i da to Usmeno ponovno protumačimo. Trebamo se prestati kajati zbog prošlosti, kako tvrdi Pascal Bruckner, smisleno se trebamo identificirati s vlastitim protagonistom, predati se beznađu i shvatiti kako se dolazi do Istine, odnosno do vlastita smisla. Tek tada ćemo moći živjeti pravim proživljenim životom.
„To nas dakle dovodi do središta osobne psihologije. Čovjek je teatar neprestanog sukoba između svojih mentalnih predodžbi s jedne strane i svojih organskih sposobnosti s druge strane. Borba između „Mene“ i „Sebe“: na jednoj strani su želje, težnje koje se odnose na sliku o našoj osobi, na biće koje se čini kao staklena figura i o kojoj imamo tako živu predodžbu, a na drugoj strani jest živi stroj, uronjen u osrednju životnost kojega sapinje okoline teret. (…) Individua posjeduje nekoliko metoda kako bi mogla umanjiti sukob. Može utišati svoje želje, što je orijentalni pristup, a može povećati i vlastitu snagu na način da ju ostvari do maksimuma, što je ono čemu mi danas pomalo težimo.“
Kakva god bila buduća slika Zapadnog svijeta, bio on spiritualan ili ne, zapadni, orijentalan ili pomalo od svega, važno je shvatiti da nema vrijednosti nakon života ako taj život već u svome proživljavanju nije bio smislen, odnosno produhovljen sadržajem.
Pozitivna namjera u ponovnom uspostavljanju duhovnosti je i u istraživačkom radu suvremenog kanadskog teologa, znanstvenika i prvenstveno tumača izvorne Isusove riječi pisane aramejskim jezikom, Erica Edelmanna. Eric Edelmann (1952.) doktor je filozofije sa odsjeka za Znanost o religijama na Sorbonni. Njegova knjiga je potraga temeljena na evangeličkim tekstovima. U njihovoj redakciji, prevođenju i tumačenju pokušao je pronaći početnu poruku tada još živućeg Isusa.
Svoja tumačenja temeljio je ponajviše na Peshitti, sirijskom evangeličkom tekstu, koji se još uvijek koristi u crkvama u Siriji, Iraku i Libiji, a za koji mnogi stručnjaci za evanđelja tvrde da je bio napisan prije grčkih evanđelja. Riječi evanđelja su čitane bez grčkih prijevoda, dakle u originalnom sirijskom, a tumačio ih je čovjek koji je itekako otvoren i drugim duhovnim praksama na planetu (hinduističkim vedama, japanskom i tibetanskom budizmu, sufizmu, taoizmu). Neki od njegovih duhovnih učitelja bili su Arnaud Desjardins, Thomas Merton, Henri le Saux, Karlfried Graf Dürkheim, Alan Watts i Georges Gurdjieff. Osim ove knjige Isus govoraše aramejski Jésus parlait araméen (Editions du Relié, Pocket), objavio je i Eclairs d’éternité, (Pocket), Plus on est de sages plus on rit (La table ronde), Le sourire de la sagesse (La Table ronde), L’Homme et sa réalisation (Beauchesne). Živi u Kanadi u Québecu i otac je dvoje djece.
Isusove riječi dakle oživljuju na jedan nov i tankoćutan način, gdje se čine kao iznimno detaljne smjernice za unutrašnju preobrazbu. Eric Edelmann pokazuje koliko su i Stari i Novi Zavjet prepuni simboličnog teksta: Knjiga izlaska iz Egipta kroz pustinju je, prema njegovu shvaćanju, mit o prelasku, o putu i pročišćenju. Potop je utapanje u našim strastima, a arka jest unutarnja struktura, konstrukt koji nas štiti i u koju je sakupljeno sve što nas čini nama samima.
Prevodeći aramejske riječi, evangeličkom tekstu daje jedan novi smisao. Khtahayn, umjesto grijeha, označava pogrešku, neuspjeh. Bisha označava ne zlo, već nepravilnost, nezrelost, nesklad. Spasitelj na semitskom jeziku označava davatelja života. Isus poučava božanski put kako bi se postalo pravi čovjek. On je radostan nositelj poruke koji nam preporučuje jednu duhovnu praksu, a ne doktrinu. Određuje nam što raditi, a ne u što trebamo vjerovati. Postizanje stupnja božanskog u čovjeku događa se sada i ovdje i to potpunim prihvaćanjem života koji se time i potpuno mijenja. Bez svjesnog, borbenog, budnog života čovjek je tek umiruće biće ili čak i beživotno tijelo. To označava uskrsnuće Lazara, čovjeka kojeg je Isus pozvao da izađe iz rutine. Poziv da se podigne i da krene, znači podići se iz vlastite letargije, i to postaje temeljni poziv na duhovnome putu.
Ne radi se više o tomu da se čini dobro, već da se prepustimo da iz nas dobrota žari spontano. O neprestanom čudu unutarnje dobrote kad se ukinu sve laži svjedoče stoljećima mudraci, probuđeni, duhovni učitelji svih tradicija. O tomu svjedoči i Sokrat pet stoljeća prije: do istine se dolazi jedino uništavanjem izvora laži. Eric Edelmann pravi mnoge paralele između Isusa i drugih duhovnih učitelja: i Buda je tražio prije pročišćenje brahmanizma nego njegovo potpuno uništenje, a prije njega i Lao Tseu u Kini, na isti je način i Isus želio oživjeti židovsku tradiciju. Ni Sokrat ni Buda ni Isus nisu napisali ni slova, jer su riječi označavale pročišćenje, stanje prisutnosti koje pisani tekst ne može prenijeti. Prema Ericu Edelmanu, duhovno biće puno je intelektualne znatiželje, zanimanja, želje za razumijevanjem, blagosti, oštrine, prodornosti shvaćanja, moralne pravičnosti, svjesnosti u konkretnom životu i autonomno je. Zlo nije neki entitet izvan nas, neko zlobno biće koje odgovara srednjevjekovnoj predodžbi o vragu, već je to unutarnji nesklad, iluzija koja deformira stvarnost. Bez da se ulazi u shvaćanje Isusova uskrsnuća kao prave duhovne apoteoze kršćanstva, bilo bi jednako plodno shvaćati ga kao potvrdu potpune mogućnosti djelovanja koja se nudi svakome ljudskom biću, mogućnosti potpunog duhovnog buđenja. Uskrsnuće ili buđenje jest ulaz u puninu života, u unutarnji život, u radikalnu mijenu svjesnog bića, sada i ovdje.
Literatura:
Eric Edelmann, Jésus parlait araméen, Ed. Du Relié, Paris, 2000.
Pierre Mabille, Egrégores ou La vie des civilisations (Flory, Paris, 1938.1), Le Sagittaire, Paris, 1977.
Miguel de Unamuno, Agonija kristijanizma, Demetra, Zagreb, 2007.
Pascal Bruckner, Tiranija kajanja, Algoritam, Zagreb, 2009.
Marvin Meyer, Gnostička otkrića, Veble, Zagreb, 2006.
Mirela Holy, Mitski aspekti ekofeminizma, Tim press, Zagreb, 2007.
Barbara G. Walker, The Woman’s Encyclopedia of Myths and Secrets, Harper & Row, San Francisco, 1983.
Richard Dawkins, The God Delusion, Black Swan, London, 2006.
Leon Lederman i Dick Teresi, Božja čestica, Izvori, Zagreb, 2000.
Chataubriand, Génie du christianisme, Lévy Frères, Paris, 1866.
Viktor E. Frankl, Patnja zbog besmislena života, Upt, Đakovo, 1998.
Sociološka hrestomatija: Saint-Simon i Auguste Comte, Naprijed, Zagreb, 1987.
Arthur Schopenhauer, Eseji o ljudskoj prirodi, Slovo, Zagreb, 2008.
Ana Kapraljević
napisala anakapri
napisala anakapri
Druga i ja (ulomak)
Moja žrtva
Moja žrtva pala je na mnoga topla jedra polja.
Nitko ih nije zalio.
Presušila su moja topla jedra polja,
pretvorila se u vinograde.
Cijedila se krv iz tustih bobica
Iscijedila se.
Moja žrtva neizgovorena
prešućena
ubijena.
Vinograd je presušio,
bobice se otkotrljale
Tajna
Žao mi je – više ne vidim ravnicu.
Žao mi je – nema više smisla
duboko dolje, skrivena
tajna prekriva svaki hvat plodnosti
Tajna našeg unutarnjeg sakaćenja
Tajna neizgovorenih krikova
Tajna otarenih suza
Tajna ravne naše gore iz davnine
Ne vidim više pustopoljinu
Ne vidim više kukuruzište
Ne vidim više stube u podzemlje
Suha sam, draga
Bole me ožiljci
Ožiljaka sam puna
Izrovana krtičjim rupama
Izgažena lakim kopitima
Udubljena teškim šapama
Izgrižena sam sitnim sjekutićima
Smoždena moćnim oružjima
Usahla sam silnim slojevima
tišine, vike i psovki
Ne znam dalje
Stojim na križanju
Ogledavam se
Bole me ožiljci
Šutim i topim se
Suhoća
Osušena sam
Otopi me
Pretopi se u mene
Prelij koju kap nektara
Samo večeras
prestani se ljutiti
Znaš da te volim strastveno
Žudim za tvojim milim riječima
Venem za tvojim razumijevanjem
Ne znam disati bez tebe
Zagrli me, draga
Otopi me svojim prstima
Ovije se oko mene svojim repom
Budi jedno samnom
Prelij se u me
Dvoja tvoja bedra
Dvoja su ramena za dva tisućljeća tereta
Dva su tabana za dva tisućljeća trampljenja
Dva su organa za dva tisućljeća ropstva
Dvoja su para usana za bezbroj sakaćenja
Dva su bedra dva oslonca za ljubavne igre
Dva su bedra i početak i kraj
Kad tvoja bedra postanu lijepa,
zagrijat će se i topiti
Otopit će ropstvo, raširit će se
Otopit će teret, rodit će
Otopit će trampu, odjenut će se
Otopit će silovanje, ljubit će
Bedra su uvijek najljepša, draga
Otopi me
Dođi, draga, i oplodi me svojom žestinom
Dođi i podari mi snove
Dođi i otvori me od mojih kutova
Pretvori sve u okruglo, draga
Potakni me da izradim stolicu samo za tebe
Dodirni me svojim noktom i zagrebi ispod površine
Postani jedno samnom
Učini me manje šiljastom
Otopi me, otopi me, otopi me
Izreci
Izgovori me, zebnjo
Radujem se tvome užitku
Raduje me tvoje sunce
Oplakuješ me toplinom
Izreci me, stvori me, uništi ako treba
Predana, sputana, pobijeđena, pobjednice moja
Obuzela si me žestinom
Susretni me u tami
Dodirni me skupljenim rukama
Izmoli me
Moli za me
Izreci me već danas
Prođi kroz mene, slutnjo sreće
Ispuni me, dušice prekrasna
Dragome
Reci kako ćemo ostati netaknuti ponorima stvarnosti
Objasni mi kako da te nazivam kad oružje utihne
Nauči me kako da operem tvoje bezvremene rane
Tumači mi svoje ožiljke, ubojstva, sakaćenja
Izgovori svoje strahove
Krikni svoje zlo!
Sve ću u se preuzeti
Primit ću te, dragi,
Odrast ćeš u meni,
Izrast ćeš čeličan
Nanna
Iz ponora sam te nacrtala
Drhteći sam slikala tvoje crte lica
Dok je stizao tvoj trbuh, zagrcnula mi se riječ
Gdje sam te već vidjela?
Bedra sam ti zaoblila, trzajući se od nepoznate žudnje
Listovi tvoji snažni sjeli su, stali, poskočili
Srce mi se stislo od ugode
Bila si božanski lijepa, Mjesečino moja mekoputna
Gdje sam te već vidjela, Nanno?
Ja
Ja sam jedina ratnica
Ja izmiriteljica,
kobila i proročica
ržem, vrištim, volim, žudim
Ja sam jedina vladarica
dodirujem, zadovoljavam,
uzdižem, spuštam
Ja sam i nastala i umrla i rodila
Ja sam u tebi i dio tebe i ti
Ja sam Nanna
Nesmotreno sam se otkrila
Lukavo sam se imenovala
Mudro sam zašutila
Slavodobitno sam se razodjenula
Tko može odoljeti mojoj sveopćoj ljepoti?
Svakodnevna molitva
Bogata si uvijek, ljepoto
Tvoja sam od jednostavnosti
Darujem ti se za sve vrste zadaća
Koristi me svakodnevno
Upotrijebi me u svome vinogradu
Ne plaćaj me za moj užitak
Želim ti pomagati bezuvjetno
Želim te uvijek podržavati
Sestro, uz tebe sam bogatstvo!
Dar
Predaj se otvoreno,
neću te suditi
Otkrij mi svoje ožiljke
Reci mi svoju dušu
Oblijepit ću te simbolima
Bit ćeš moje sve
Nestat ću izvan obzora
Zaboravit ćemo
Šaputati, stiskati,
učiti:
Žestini se darivati
Ana Kapraljević
napisala anakapri
napisala anakapri
Većina nas kad krene u samostalan život, smatra da je nešto novo i neponovljivo izašlo upravo iz naših usta. Istina je da svi sjedimo na ramenima mnogih i bezbrojnih pretkinja i predaka koji su govorili u svoje i u naše ime. Iznimne žene tegobno su provlačile put, kao i iznimni muškarci, da bi čovječanstvo izvinulo one iznimne među sobom na viši proplanak upravo kako bi nas ti jedinstveni mogli ohrabrivati.
Svaka književnost zatire bezimene junakinje i junake koji se čak i u matičnoj književnosti ne spominju. Jedna od takvih iznimnih duša je i Francuskinja Marcelle Tinayre, autorica 48 djela, neumorna i borbena zagovornica individualne slobode. Francuska povijest književnosti zaboravila ju je, ženu koju je slavio slavni James Joyce, spisateljicu čiji je talent prepoznao u njezinoj četrnaestoj godini i veliki Victor Hugo, autoricu koja je između ostalog napisala i slijedeće:
„Romanopisac je opsjednuta kuća. Bića koja sam rodila, a koja nisu više ja, koja su bila ili ostvarene mogućnosti ili izvrnuta stvarnost, počinjala su me nastanjivati. Oslobađala sam se svojih fantoma. I samo to radila sam cijeli svoj život.“
Proizišla iz građanske obitelji, imajući ambicioznu majku učiteljicu, rano je naučila da je obrazovanje sve. S devet godina piše svoje prve pjesme u aleksandrincima, s četrnaest godina šalje svoje stihove velikome Hugou, koji ju ohrabruje da piše dalje, jer posjeduje velik talent. Sorbonneu završava kao jedna od dvije djevojke na tome fakultetu. Udaje se s devetnaest, međutim zna da će cijeli njezin život biti pisanje, a ne djeca. Unatoč tomu rađa četvero djece, od kojih troje preživljava. Cijeli život prehranjuje svoju obitelj, jer njezin muž Julien Tinayre ne zarađuje mnogo kao graver. S dvadeset i tri godine objavljuje svoje prve novele pod muškim pseudonimom Gilbert Doré. S njezinom dvadeset i sedmom godinom izlazi prvi roman Avant amour (Prije ljubavi) također pod muškim imenom, za koji Alphonse Daudet smatra da njegov pisac posjeduje golem talent. 1899. godine njezin treći roman Hellé dobiva nagradu francuske Akademije. Od njezinog najboljeg romana La Maison du péché (Kuća grijeha) prošlo je 108 godina. U njemu propituje ulogu vjerskih uvjerenja, ponajprije temeljenih na kršćanskoj tradiciji, u odnosu na ljubav i požudu. Glavni lik je muškarac koji razapet između pretjerane čednosti, fanatične religioznosti i tjelesne privlačnosti, koju osjeća prema mladoj udovici, izabire duhovni život. Mnogo godina kasnije André Gide igrao se istim dvojbama u La Porte étroite (Uska vrata).
Cijeli život propituje slobodu izbora. Vjeruje da svaka osoba može birati svoj put, a da se to pravo ne bi nikako smjelo zabraniti ženama. Sama živeći slobodno, iako u braku, proživljavajući vlastite težnje za pisanjem o ženskoj slobodi, uz neodobravanje majke, sklone tradicionalnim mjerilima, i uz odobravanje svoga muža, koji se u svim pismima svojoj ženi obraća kao prijateljici i partnerici. Sloboda ne mora nužno predstavljati seksualnu slobodu, iako Marcelle Tinayre ne osuđuje i takvu. Ona u svakome svojem romanu propituje tradicionalno poimanje ženskih uloga i opovrgava njihovu jednostrukost, žena naime nije samo služavka, pomagačica i radnica, ona ima pravo i na vlastite zahtjeve, slobodu stvaranja vlastita rada u kojemu će uživati, ali i slobodu ljubavne veze da ju se ne smatra nužno razvratnicom i raspuštenicom. Sloboda, to je ono što tjera Marcelle Tinayre na stvaranje. Ostvarivši ekonomsku slobodu i partnerski odnos s mužem, što se vidi iz njihove korespondencije, ona piše o mogućim svjetovima i mogućim vezama koje sama nije ostvarila. Piše u feminističkim časopisima toga doba (La Fronde), piše o modi i o starim antičkim zgradama u Parizu (Châteaux disparus, 1945.), odlazi i u Tursku i piše o svome doživljaju Turske (Notes d’une voyageuse en Turquie, 1909.). Prvenstveno ipak, ne odustaje od svoje tihe i neprestane, duge i izdržljive borbe za slobodu izbora. Potiče mladu pjesnikinju Renée Vivien na stvaranje, a ona će postati jedna od iznimnih spisateljica francuskog 20. stoljeća. Konačno, vodi vrlo zrelu i otvorenu korespondenciju s vlastitim sinom Noëlom, kiparom kojem će cijeli opus biti uništen 1943. godine.
Knjiga koja će sažeto predstaviti njezin osobni program djelovanja izići će iz ustiju junaka njezinog romana iz 1905. godine – La Rebelle (Pobunjenica). Junak je feminist imenom Noël Delysle koji piše knjigu Radnica i koju jedne kišne večeri, čekajući svog ljubavnika, pronalazi glavna junakinja istog romana, Josanne, majka i supruga muža ovisnika i neurasteničara. Ona radi i privređuje, jer je njezin muž Pierre nesposoban za život, a sina joj je poklonio ljubavnik u strasnoj vezi, pa kad je prestala biti zanimljiva, napustio ju je. Polako napreduje pišući u ženskim časopisima i upoznaje slavnog feminističkog pisca. Zaljubljuju se, ali kad on sazna iz njezinih iskrenih zaljubljenih ustiju da je, osim pokojnog muža, imala ljubavni život i nakon njega, prestaje biti tako otvorenih gledišta i počne ju ljubomorno osuđivati. I dok na papiru veliča žensku slobodu izbora i ljubavi, kad i sam nađe snažnu i tankoćutnu ženu „tamne“ prošlosti, prestaje biti otvoren i klizi u tradicionalne okove predrasuda. Ipak, na kraju romana melodramatično ostaju zajedno, prebrodivši njegovu ljubomoru.
Ovaj roman izniman je po vrlo realnim konverzacijama i po stvarnoj i detaljno opisanoj ljubomori koja se javlja u muškarcu koji ne može pobjeći od dvostrukih mjerila – jednih za sebe i jednih za ljubljenu ženu. Izniman je i po svojoj suvremenosti. I danas, 105 godina kasnije, žene podliježu dvostrukim mjerilima, dvostrukim ulogama, i danas, zaljubljene, naivno ulaze u veze svih vrsta, ne uvažavajući ozbiljno svoju slobodu i ne promišljajući zrelo svoje odabire. I danas jedini muškarac koji je dostojan žene ostaje u manjini, onaj Muškarac koji je prvenstveno Čovjek i gleda Ženu kao i sebe, istim očima. Izniman je i po programskoj shemi koju autorica izlaže već na prvih deset stranica, a kojih se nastoji držati u cijelom svojem djelu i cijelom svome životu. Taj ulomak donosimo u cijelosti, kako bi se čitatelj osvjedočio u njegovu suvremenost i modernost.
Marcelle Tinayre danas je zaboravljena u Francuskoj. U ostatku frankofonog svijeta ipak postoji. U kanadskoj književnoj kritici i teoriji te u danskih kritičarka, ponajprije iz sociologije roda, ostaje vrijedna preteča na koju se autorice pozivaju. Njezina cjelokupna korespondencija bit će javna tek 2048. godine, a njezini memoari nisu nikada objavljeni. U Hrvatskoj sve to nije previše važno, ali jedna činjenica ostaje znakovita: sloboda izbora, iako osnovna ljudska samoaktualizirajuća potreba, ostaje i danas mnogim našim sugrađankama osporavana, bilo prisilno, bilo ju one same neodgovorno zanemaruju, iako bi ju mogle ostvariti u svojoj okolini.
Sami odgovorno napredovati na svome putu, to je uvijek bila najteža zadaća. Na našim hrvatskim ženama i muškarcima je da preuzmu sve konce svoga života i izvezu zajedničku priču, protkanu partnerskim i prijateljskim osjećajima, bez obzira što je tko izabrao kao životni odabir. Ili riječima autorice:
„I evo kako odjednom, među djevojkama i mladim ženama nailazi čvrsta pobuna. Ne žele više patiti; smatraju da bi njihova predanost trebala biti slobodna te da žrtvovanje, koje se prihvaća kao djelo moralne ljepote, ne bi trebalo nametati kao zakon čitavoj njihovoj generaciji. Žele dakako živjeti za svog muža i svoju djecu, ali žele živjeti i za sebe, bez da komu čine nešto nažao. Jednom riječju, ne žele više biti iskorištavane pod krinkom nijekanja sebe. Smatraju da je žrtvovanje individue u korist društva ogavna prijevara, budući da se društvo sastoji od skupine individua čija osobna sreća čini kolektivnu sreću. Drže također i da je produživati šutnju i podčinjavanje jednako kao i produživati nepravdu; da je religija ljudske patnje obmana, budući da patnja ne bi trebala biti ideal, jer napor ljudskosti teži otklanjanju patnje. A kad im govore o moralizatorskim vrlinama patnje, one odgovaraju da je priroda već stvorila uzroke neprestane patnje među nama, kao što su bolest, smrt, strasti, te da nije potrebno da i samo društvo produljuje taj već od prirode načinjen popis.“
Bibliografija
Djela Marcelle Tinayre
1893. Ménage d’artistes pod pseudonimom Gilbert Doré
1897. Avant amour
1898. La Rançon
1899. Hellé
1901. L’Oiseau d’orage
1902. La Maison du péché
1904. La Vie amoureuse de François de Barbazanges
1905. La Rebelle
1907. La Consolatrice
1908. L’Amour qui pleure
1909. Notes d’une voyageuse en Turquie
1910. Une Journée à Port-Royal; L’Ombre de l’amour
1911. La Douceur de vivre
1912. Madeleine au miroir
1914. Traduction de Au Pays des Pierres de Cécile Tormay; La Veillée des armes
1920. Perséphone
1921. Les Lampes voilées
1922. Le Bouclier d’Alexandre; Priscille Séverac; L’Anneau de fer
1923. La Légende de Duccio et d’Orsette
1924. La Vie amoureuse de Madame de Pompadour
1925. Un Drame de famille; Traduction de Scènes de la révolution communiste en Hongrie de Cécile Tormay
1926. Figures dans la nuit; Saint-Jean libérateur
1927. Une Provinciale en 1830
1928. Terres étrangères: Norvège, Suède, Hollande, Andalousie
1930. Joséphine à Malmaison; Vieilles chansons et vieux poèmes
1931. L’Ennemie intime
1932. Madame de Pompadeur
1933. La Femme et son secret
1934. Châteaux en Limousin
1935. L’Affaire Lafarge; Histoire de l’amour
1936. Gérard et Delphine I. La Porte rouge
1937. Mariage
1938. Gérard et Delphine II. Le Rendez-vous du soir; Sainte-Marie du feu
1939. Est-ce un miracle?; La Porte rouge
1940. Madame du Barry
1941. Aventurine
1945. Châteaux disparus
1947. Mémoires Enfance et Adolescence, neobjavljeno
Djela o Marcelle Tinayre
Colette Cosnier, Le Silence des filles: de l’aguille à la plume, Fayard, 2001.
Patricia Ferlin, Femmes d’encrier, Christian de Bartillat, Francourville, 1995.
Camille Aubaude, Lire les femmes de lettres, Dunod, Paris, 1993.
Elisabeth Ceaux, Marcelle Tinayre, une romancière oubliée u: Quaderni di Filologia e Lingua Romana, Sveučilište di Macerata, Italija, 1986.
Elisabeth Ceaux, Voyages dans le passé avec Marcelle Tinayre u: Quaderni di Filologia e Lingua Romana, Sveučilište di Macerata, Italija, 1986.
Elisabeth Ceaux, La Femme au début du XXe siècle à travers les premiers romans de Marcelle Tinayre u: Quaderni di Filologia e Lingua Romana, Sveučilište di Macerata, Italija, 1985.
Béatrice Didier, L’Ecriture-femme, PUF, Paris, 1981.
Johanna Berdenis van Berlekom, Marcelle Tinayre u: Bulletin de l’alliance française en Hollande, 1924.
Jean de Pierrefeu, Ouvrages de dames u: Journal des débats, 19.01.1921.
Paul Acker, Portaits de femmes: Mme Marcelle Tinayre u: Le Figaro, veljača 1908.
Gaston Ragot, Marcelle Tinayre u: L’Illustration, 14.12.1907.
Georges Pelissier, Mme Marcelle Tinayre, u: La Revue, 15.05.1906.
Émile Faguet, La Rebelle u: Revue latine, 1905.
Ana Kapraljević
Odzvonilo je pola sedam. Josanne je po već drugi put prolazila pored galerija, zaustavljajući se gdjegod kako bi prelistala kakav časopis ili knjigu. Prodavači su je promatrali, podsmjehujući se.
„O Bože, samo da dođe… Moram se vratiti u sedam sati. Pierre me treba… A tek dječačić!… Bio je tako blijed jutros!… Domaćica će pregorjeti večeru ili razbiti tanjure, kao neki dan. Zadesit će me scena, zasigurno. Ah! Maurice!… Maurice!…“
Stopala joj bijahu hladna, obrazi zažareni, ljutnja je grijala njezinu tugu, podgrijavala ju. Oko Odéona noć, kiša, šljapanje nabujale vode, prskanje lokvica… Ljudi su pobjegli pod arkade da se sklone, a voda je s mokrih kišobrana curila na pločnik.
Šest i četrdeset i pet…
Josanne, gologlava, stisnutih nogu, priljubila se uz košaru knjižare Marpon. Knjige su u svojim žutim i bijelim ovitcima poticale znatiželju prolaznika. Neke su bile ukrašene udvornim crtežima ili golišavim fotografijama. Bijaše tu suknji s podsuknjama, crnih čarapa, hlača i razuzdanih korzeta, prsa na prodaju – razodjevenost razvratnija od golotinje, bolna i neljupka pornografija.
„To da je ljubav?“, razmišljala je Josanne…
Nije ona bila svetica. Iskrenost kakve naznake, ogoljenost pokoje riječi, nisu je uopće vrijeđale, ali ona je voljela: posjedovala je tankoćutnu čednost zaljubljene žene, te joj se žudnja činila kao neka tajanstvena stvar koju su nesumnjivo poznavali samo ona i njezin ljubavnik.
Uzela je neki roman, onako ovlaš, prelistala ga, odložila. Pregledala je i neku knjigu kritika, koja je bila dosadna, a i zbirku mističnih pjesama, umjetnih poput papirnata cvijeća…
„Radnica… Tu sam knjigu vidjela na stolu gospođice Bon… Još jedan feministički roman…ili antifeministički… Ali takva je moda!“
Ne, to nije bio roman. Bijaše to duga i detaljna studija o ženskim strukama i službama. Mnogo brojki, bilješki, navoda i statističkih tablica. Josanne je odoka pročitala pokoju stranicu: Radnica u tvornici… Zaposlenica… Žena i slobodna zanimanja… Ženska konkurentnost i njezine ekonomske posljedice… Nacrt jedne nove ženske moralnosti.
To je ujedno bilo i posljednje poglavlje, zaključak.
„Hoće li rad žena biti dobar ili ne, ne znam, i samo će budućnost na to odgovoriti, ali je nužan, i bez da ga je žena željela, rad se nameće kao činjenica te ga trebamo prihvatiti sa svim njegovim posljedicama. A najvažnija od svega je moralna revolucija za koju se čini da je čimbenik a ne uzrok ekonomske revolucije.
Nije uopće točno da je žena, moralno se oslobodivši, željela osvojiti i svoju ekonomsku neovisnost. U tvornici, radionici, trgovini, uredu, u školi i u laboratoriju može biti da bi se prije tražila zaštitnička ljubav muškarca i podložne nježnosti kućnog ognjišta. Ali muškarac je zatvorio svoj dom siromašnoj ženi… A siromašna djevojka, kojoj se gadi prodaja vlastita tijela i koja ne pristaje da umre od gladi, pokušala je živjeti izvan tog doma, bez muške zaštite. Pa je dakle otišla ondje gdje može zaraditi za život, u područje koje je oduvijek bilo rezervirano za ženu, a zatim je osvojila i područje rezervirano za muškarca… Ponosno je uložila svaki napor, svu svoju energiju, da bi izgradila svoju osobnost. Tada je primijetila da vrijedi, da može osvojiti i štošta drugog osim svakodnevnog kruha, odjeće i smještaja: moralnu neovisnost, pravo da misli, govori, djeluje i voli po svojoj volji – ono pravo koje je muškarac oduvijek uzimao i koje je njoj oduvijek nijekao.
Muškarac je konačno primijetio da je takva ženska težnja opasna za ustanovljeni poredak, za društvenu ravnotežu, za obitelj, običaje i za religiju… Prekasno!… Ako i nisu sve radnice oslobođene, sve su već pobunjenice… Pobunjenice prema zakonu koji su muškarci donijeli, prema predrasudama koje muškarci podržavaju, prema zastarjelom idealu po kojemu su žene njihove pratilje… Žene su prekinule nit veza svojih pretkinja koji, tako lagan za vezenje, bijaše toliko težak nemirnim dušama – ostavile su preslicu, iglu i ogledalo, a s njima i pasivne vrline i isprazne lakoumnosti. Ne smatraju više da je dovoljno biti čedna da bi se bilo čestita žena, i ne smatraju se razvratnicama ako su voljele više puta…
Već vidimo kako se oslobađa ženska moralnost koja se neće bitno razlikovati od muške. Žena, koju je kršćanstvo polako oblikovalo da se žrtvuje i miri sa sudbinom, počinje vjerovati da je prevarena. Bog ju više ne tješi, muškarac ju više ne hrani. Samo na sebe može računati, a budući da ju kakav-takav posao čini slobodnom, tražit će ona uskoro sve prednosti slobode.
Postavke bračnog ugovora bit će izmijenjene upravo time što će žena moći živjeti bez muške pomoći, i sama će moći podizati djecu. Neće više tražiti zaštitu i više neće obećavati poslušnost. A muškarac će ženu morati smatrati jednakom sebi, ili recimo bolje: partnericom i prijateljicom kojoj će on biti partner i prijatelj. Njihova zajednica počivat će na međusobnoj nježnosti, na stalno obnavljanoj suglasnosti između misli i čuvstava, na slobodnoj i dobrovoljnoj vjernosti te na savršenoj iskrenosti koja omogućuje potpuno povjerenje. Već su i sad mnogobrojna kućanstva u kojima muškarac u svojoj ženi nalazi suputnicu, povjerenicu, suradnicu u svojim poslovima, pomagačicu u svojim težnjama. Francuskinja je više od bilo koje žene sposobna za tako lijepu ulogu…“
Ovdje je autor stao proučavati moguće promjene u braku, duboko izmijenjenim i zbog mogućnosti razvoda… Josanne je uočila u diskretnoj ironiji pokoje rečenice da autor previše ne poštuje stare oblike i zastarjele formule, te da ga „životna činjenica“ mnogo više zanima nego sakralno-svetački preživljeni oblici.
„Koji je to čovjek kojeg ne zasljepljuju predrasude?“
Pogledala je ime: „Noël Delysle…“ I odjednom je, bez ikakva razloga, zamislila muškarca ozbiljna i skladna lica, plavih zjenica i sive brade kako nastanjuje neku antičku kuću blizu Sorbonnee…
Nije više osjećala dosadu iščekivanja i zamor stajanja, zaboravila je na Mauricea… Razmišljala je…
„Kako je sve to točno!… Posudit ću knjigu od gospođice Bon.“
Gospođica Bon bavila se sindikatima, kongresima, pomaganjem, djelima solidarnosti, dok je Josanne u Ženskom svijetu radila od svega ponešto, nešto mode, bibliografija, bavila se upitima u „Anonsama“ i „Tjednim menijem“.
Međutim, zanimale su je ideje, a pitanje zvano „feminističko“, postalo joj je blisko… Imala je otvoren i smion duh, bogatu imaginaciju i vruću krv, napete živce koji su ju otvarali entuzijazmu… Ali kao prava Francuskinja i prava Parižanka, imala je nos za ridikulno i grozila se deklamacija. Nije se uznosila ispraznim riječima, pa čak i u proturječnostima svoga života, ostala je iskrena prema samoj sebi.
Činilo joj se da je prepoznala u knjizi Noëla Delyslea tračak duha sličnog njezinome. Malo se i prepoznala u „pobunjenici“ čiji je on ocrtao lik… Govorila je samoj sebi:
„Evo čovjeka koji me razumije… Prihvatila sam kućno služenje, nisam u potpunosti prekinula „vez“, ali osjetila sam da sam gospodarica svoga srca i svoje osobe… Neki prost osjećaj interesa ili strah od rasuđivanja nisu ti koji me drže u ovome braku, u tom tužnom braku gdje nosim dvostruki teret… Ne želim ostaviti svog jadnog Pierrea, ali ne mogu ni živjeti bez sreće, ne mogu…“
Zatim je pročitala:
„Sanjati slobodu ljubavi, čuvajući brak pod manje krutim okriljem, osloboditi muškarce i žene obvezne licemjernosti, prepoznati njihovo pravo da urede svoj život kako im se sviđa uz uvjet da prihvate posljedice svojih djela, unijeti u odnose među spolovima više poštenja, više praštanja – znači li to ohrabrenje razvratu? Znači li to uništenje ženske čednosti? Ne. Kad žena spozna vrijednost svoje osobe, težinu dara kojega daje, kad će o ljubavi i posljedicama ljubavi imati jasnu, uzvišenu i duboku ideju, pa ako je zdrava i duha i tijela, bit će valjano oboružana protiv napasti razvrata… A ako se prevari u svome izboru, znat će da njezina pogreška nije besramna, te da ju neće morati vući za sobom cijeli svoj život poput okova, već će moći biti dostojna poštovanja i ljubavi čestita čovjeka.
Pretpostavlja li to potpunu revoluciju naših običaja? Ta već je napola učinjena, dešava se iz dana u dan upravo ta revolucija! Neka predrasude konačno nestanu!… Osuđivanje „čestitih ljudi“ ne dotiče se više ni tek rođenog djeteta, ni razvedene žene. Tolerira se, oprašta određene slobodne zajednice, a takva žena stekla je svojom sposobnošću pravo da živi po svojoj volji – pravo koje smo nekoć priznavali jedino velikim glumicama!… Simptomi su to jednog stanja stvari koje…“
– Gospođa želi kupiti knjigu? – upitao je prodavač koji je bez sumnje smatrao da je njezino čitanje predugo potrajalo.
Josanne je pocrvenila… Spontano je odgovorila: – Da.
– To bi bilo tri franka…
Tri franka! I to na kraju mjeseca… Josanne osjeti tračak kajanja, ali otvori svoj novčanik. Prodavač zamota knjigu.
– Hvala…Recite mi koliko je sad sati.
– Pet do sedam gospođo…
Maurice neće doći!… Josanne je slutila u nekome svjetlu mali stan u ulici Amyot: Pierre, omamljen eterom, na divanu, dijete spavajući u svojoj stoličici, a vatra jenjava, lampa dogorijeva, a domaćica gunđa, jer Josannin muž čeka…
„Kako li sam jadna žena!… Moj muž, moj sin me čekaju… Ah! Još pet minuta… Maurice!… Želim vidjeti Mauricea!… Ne mogu otići samo tako…“
Oči joj se napune suzama. Ljudi se počnu okretati… Razbudila je ipak svoj ponos: „Ne! Ne ostajem ovdje ni minutu više! Ovo je ipak previše!“
Marcelle Tinayre
(prevela: A. Kapraljević)
napisala anakapri
napisala anakapri
