Imigranti su djeca podijeljenog doma. Književnici kolektivno osjećaju duboku odgovornost da nam približe idejne dvojbe suvremenih selitelja. Esej se oslanja na književno iskustvo hrvatsko-američke književnice Nede Mirande Blažević-Krietzman, zagrebačke dramske autorice s londonskom adresom Tene Štivičić, Osječanke njemačkog podrijetla Ivane Šojat-Kuči te njemačke Hrvatice Jagode Marinić. Za te četiri autorice kretanje je postalo način života. Svaka od njih pripadnica je prostornog doma gdje se rodila i može ga prihvatiti kao svoj ili ga može, poput Erazma Roterdamskog, proširiti na cijeli svijet.

U doba kad se uvelike raspravlja o mnogostrukosti identiteta, kad nam mediji i informatičke inovacije nameću bezgraničnost identifikacija, postavlja se lako vrlo zbunjujuće stanje: čemu valja pripadati, čemu pripadamo, a čemu želimo i ne želimo pripadati?

Prostorno je moja domovina Hrvatska. Međutim, već od trećeg koljena, ono što smatram domovinom svojih pretkinja i predaka, svoje vjerske pripadnosti i nacionalne određenosti, upada u zamku mnogostrukog identiteta. Naime, preci mi dolaze iz Mađarske, Francuske, iz same Hrvatske; neki su seljačkog roda, drugi građani i učitelji. Sa čime se mogu, a sa čime želim poistovjetiti?

Jednaki problem identifikacije prostornog, idejnog i duhovnog identiteta muči i nacionalne manjine u nekoj stranoj zemlji i njihove potomke, bilo da se radi primjerice o djeci Nijemaca u Hrvatskoj ili djeci Hrvata u Njemačkoj. Zatim je tu i duhovna pripadnost idejnih imigranata koji odlaze na intelektualno usavršavanje u inozemstvo te tamo ili ostaju ili se vraćaju. U kojem trenutku postaju dijaspora bilo za zemlju boravka ili za onu u koju se vraćaju?

Kanadska znanstvenica Daphne Winland u svojoj knjizi “We are now a nation: Croats between Home and Homeland” (2007., Toronto University Press) smatra da se radi o izgubljenom hrvatskom identitetu, te da pripadnici dijaspore teško uspijevaju definirati hrvatstvo. Znanstveni skup Immigrants and Homeland (2002., Dubrovnik, u organizaciji Instituta Ivo Pilar iz Zagreba) došao je do sličnih zaključaka. Imigranti su djeca podijeljenog doma. Taj njihov dom prostorom je dvojak: prvo onaj u kojemu žive, a drugo prostor iz kojega su krenuli. Ideja doma ima i šira značenja. Neodrediva je (dok je prostor doma odrediv) i za svaku jedinku drukčija.

Književnici kolektivno osjećaju duboku odgovornost da razjasne te idejne nedoumice. Hrvatska književnica Neda Miranda Blažević-Krietzman (r. 1951.) smatra da je ideja doma međuprostor. Njezina junakinja u romanu gostuje kao gošća-predavačica u Americi i o svomu iskustvu strankinje te o iskustvu lika imigrantice piše knjigu “Američka predigra” (1989.). Pred sam raspad Jugoslavije piše o predrasudama koje stranci gaje o Jugoslaviji, a koje Jugoslaveni imaju o Americi. Piše i o predrasudama prema komunističkim zemljama u globalu. Opisuje lik Čehinje, političke emigrantice u Americi. Čehinja Bela nalazi sebe u Americi gdje se njezine ideje ne progone. Ona je dakle našla ideju doma, koliko god i dalje čezne za onom prvotnom domovinom, a koja joj nije dopustila duhovni razvoj.

„Ali Bela nije lovina. Nije ni lovac. Ona je oboje. Strankinja u ovoj zemlji stranaca. Ali za razliku od drugih, ona svoje „tuđe“ ne želi otopiti u zajedničkom loncu.“

Glavna junakinja njezina romana, za razliku od Bele, ne nalazi svoj idejni dom u Americi. Ona smatra da književni posao nameće svojim radnicima da idejni dom, odnosno pripadnost književnom prostoru, nalaze posvuda – i u domovini (u vlastitoj književnosti) i u dijaspori (u stranim književnostima).

„A književnost je i meni, kao tolikima, ostavila u nasljeđe pretežak zadatak: traženje sudbine kao mjesta, kao vremena. Je li to hodanje po već utisnutim tragovima, ili moj korak može utisnuti vlastite stope?“

Druga hrvatska književnica i dramaturginja Tena Štivičić (r. 1977.) piše o kapitalističkom Londonu u svojim kolumnama “Odbrojavanje” (2007.). Jedna je od pripadnica odlivenih mozgova na usavršavanju u Velikoj Britaniji. Piše o multinacionalnom i multivjerskom megalopolisu Londonu gdje su predrasude o prostornim domovinama postale bolesno rastezljive (Istočna Europa je primjerice preširok pojam desetak nacionalnih država koje se sve stavljaju pod isti nazivnik okružja jednakih društvenih vrijednosti).

Podijeljeni dom ove suvremene dramske spisateljice nalazi se na prostoru stvaralaštva, London, gdje je njezin idejni dom, i na prostoru moralnih vrijednosti, Hrvatska, osobna domovina utjelovljena u samom prostoru. Stvaranje prevladava – autorica živi u svome idejnom domu, ali ne osjeća bolnu nostalgiju političke emigrantice, već lakom i jednostavnom autoironijom problematizira višestrukost identiteta i konstantnu raširenost predrasuda.

Pripadnost idejnom domu karakteristika je pisanja i sljedeće autorice, Jagode Marinić (r. 1977.), potomkinje hrvatskih imigranata i rođene Njemice. Autorica na njemačkom jeziku piše roman “Bezimena” (2007.), potragu za svojim prostornim i idejnim identitetom i domom. Protagonistica romana traži vlastito ja; ne uspijevajući ga imenovati, razdjeljuje ga na trojaku ličnost: noćnu, dnevnu i pripovjednu junakinju. Autorica ne svjedoči svjesno o zemlji svojih roditelja, već tek u nekim odlomcima razaznajemo sklonosti junakinje prema svojoj drevnoj prošlosti: pripadanju hrvatskom prostoru. Ona traga za duhovnom domovinom, za samoostvarenjem i za samospoznajom.
Njome ne dominira bolna nostalgija političke emigrantice, niti slatkasta nostalgija imigrantice-studentice, a ne zamara ju ni pripadanje domovini književnih stvarateljica. Bavi se isključivo prostorom vlastitoga ja i prepušta se domovini vlastitoga duha – međucarstvu.

„A gdje ostaje međucarstvo? Kamo strpati ono što čovjek osjeća, a ne vidi? U uzaludnost? Onda to uopće ne bi trebalo da bude. Postoji slutnja međucarstva, postoje ljudi, koji moraju imati pojma o onome što se dogodilo ljudima poput moje Bezimene, koja bi morala vidjeti da je stvarnost, kakvu ona vidi, stvarna, nastala iz stvarnosti kakvu vidi navika. Svaki pojedinac nosi u sebi slutnju međucarstva.“

Hrvatska književnica Ivana Šojat-Kuči (r. 1971.) bavi se u “Unterstadtu” (2009.) međusvijetom “drugosti”: nacionalnom manjinom Nijemaca u doba dva svjetska rata. Cjepka i rasteže šutnju kojom je bila obavijena porodica njezine protagonistice tijekom četiri generacije. Radi li to da bi objasnila težak položaj nacije koju se smatrala neprijateljem samo zato što je imenom pripadala napadačima? Radi li to da bi objasnila da protagonistica prostorno ne pripada gdje se zatekla ali idejno da?

Naime, sve četiri generacije nisu Nijemci uzurpatori, oni su miroljubivi sugrađani maloga gradića prve polovice 20. stoljeća. Međutim, njihova drugost ih i idejno raseljava iz prostora doma. Oni postaju idejno neprihvatljivi, prostorno neprihvatljivi, te gube tlo pod nogama. Oni više ne pripadaju nijednoj domovini. Zadnja u nizu, protagonistica, nema domovine, jer je disfunkcionalna obitelj svoju nepripadnost pohranila u šutnju. Junakinja je kći domovine Šutnje. Ona je u sebi raseljena i u mjestu i u vremenu.

„Stvari su se davno okončale s obje strane. Nema više smisla. Odgađanje istine isto je što i laganje. Baka je trebala znati, tako barem mislim. Pred njezinim je Bogom to divovski grijeh, ta šutnja, zauzdavanje bijesnih konja koji su joj se propinjali u glavi.“

Bilo bi učinkovito zapitati se sva već navedena pitanja koje su si postavile autorice. Preuzele su, bez preispitivanja, spol kojemu pripadaju, dakle taj danas vrlo kontroverzan identitet nisu dovodile u pitanje. Zatim su sve odreda uzele kao datost i nezamjenjivu činjenicu prostor svojih predaka u kojemu su se zatekla rođenjem. Iako su problematizirale prostor doma, ipak su sve prihvaćale da načelno njemu i pripadaju.

Neda Miranda Blažević-Krietzman prihvatila je prostor doma i nije željela pripadati tuđemu, ali je svome osjećaju pripadnosti dodala i duhovnu dimenziju, odnosno pripadnost književnoj domovini. Tena Štivičić dodala je svome prostoru doma duhovni dom stvaralaštva i svjesno ga ograničila na jedan grad London, koji je postao sinonim duhovnog doma.
Ivana Šojat-Kuči problem je odvela nešto dalje. Ona, naime, u svojoj protagonistici prikazuje ono što su joj rekli čemu treba pripadati, saznala je čemu je ona doista pripadala, a naposljetku je izabrala čemu želi pripadati. Poistovjetila se sa pripadnošću “drugosti”, a svoj i prostorni dom i duhovnu domovinu svela je na Zagreb, svjesno zaboravljajući svoju pripadnost dualnoj dimenziji nacionalne manjine u većinskom narodu.

Jagoda Marinić naznačila je konačni cilj pripadanja. Njoj u tekstu nije bilo važno pripada li njezina junakinja ovom ili onom prostornome domu, niti iz kojeg duhovnog doma proizlazi, već je odlučila da je prvi i krajnji dom sjedište ideje o samome sebi. Konačni cilj svakog pripadanja trebala bi biti duhovna domovina same osobe. Osoba mi morala pripadati samoj sebi.

Prema tome, svatko od nas pripadnik je prostornog doma gdje se rodio i može ga prihvatiti kao svoj ili ga može, poput Erazma Roterdamskog, proširiti na cijeli svijet. Zatim mu slijedi faza podijeljenog doma, gdje se često sukobljavaju prostor i ideja te se sam čovjek odlučuje želi li tražiti duhovni dom.
Ukoliko ga nađe, taj vrt treba obrađivati, kako piše Voltaire, da bi izrastao u pravi idejni odnosno duhovni dom i da bi težio prema vlastitoj definiciji domovine. Najbolje bi bilo da se sve te dimenzije poklapaju: da na istome prostoru pronađemo i duhovnu domovinu te da osnažimo svoje duhovno sebstvo da koegzistira u te dvije domovine. Međutim, najčešće je ipak tako da svi mi bivamo u onom čistilištu, odnosno u podijeljenom domu, gdje se duhovna i prostorna dimenzija nas samih stalno sukobljavaju.

Budimo dakle suosjećajni prema onima oko sebe. Najvjerojatnije i oni, kao i mi, trudbeno uzdišu u nekoj vrsti „drugosti“.

Ana Kapraljević

Objavljeno u: Hrvatski iseljenički zbornik, 2011.

Vatra naroda

„Kad ćemo prestati od tuđina pomoć tražiti? Kad ćemo toliko gizdosti imati da si i sami pomognemo?

Da ne čekamo kao mala dječica pomoći potpore od drugih? Nikad prije nego onda kad ćemo se u duhu sjediniti…“

Ivan Kukuljević Sakcinski

                                Odričem se svakodnevnog gledanja u sunce, odričem se svojih titravih prstiju pri susretu s mekim čokoladnim pecivom, odričem se ravnica, kukuruza, sparine morskih maslinika. Odričem se prava na govor, puštam da me gaze ljudi, susreti, krediti, učmala tama i nezdrava hrana i bacam se u – uzde.
Tako najčešće izgleda naša prešućena zakletva civilizacijskoj monotonoj osrednjosti. Okove smo šutke prihvatili, čak smo i namjerno bacili ključ preko leđa i negdje smo se ušuškali u arenu pravovjernih i heretika – onih koji, kao i mi, vjeruju da je slobodu potrebno žrtvovati i onih koji odbijaju biti sužnjevi.
„Pantera“ je priča o zadobivanju vlastitog autoriteta. Životinja osuđena na svakodnevne nerazumne, divljačke borbe s ljudima; životinja koja je izgubila slobodu i ne vidi smisao u proždiranju kršćana. Sama u svojoj tamnici duše, bez sunčeva svjetla, životinja koja ne vidi izlaz. Polako odumire.
Ipak plamičak nevinosti i dalje u njoj čuči. Mala nevina sila stvaranja sazrijeva da oslobodi sviju divlju panteru. Djevojčica otvara kavez. Njezina nevinost oslobađa krvoločnu mesoždericu, pušta ju na slobodu. Nevinost je žrtvovana, krvoločnost je prevladala. Što se doista dogodilo? Dva su se dijela iste ličnosti spojili i postali jedno. Duša se oslobodila fizičke ukočenosti, duhovne nevinosti. Osoba je odlučila zavladati vlastitim odlukama.
Francuska književnica Rachilde, autorica ove živopisne priče, smatrala je da je stvaralačka snaga i u ženama i u muškarcima virilna, muževna snaga. Smatrala je da žene čak u velikoj mjeri ne posjeduju tu muževnost u svome karakteru i osobnosti. I možda je to uistinu odgovaralo stvarnim društvenim prilikama i naučenim socijalnim ulogama prve polovice 20. stoljeća.
Ima li stvaralačka snaga muški ili ženski rod, jesu li muze samo ženskog roda, vrte li se naše duhovne kvalitete i umne sposobnosti u ying-yang oprečnostima žensko-muškog pretakanja energije, sasvim je nebitno.
Bitno je sivilo koje nas je preuzelo. Politička arena vrvi ljudima koji se više ne bore, sve se svelo na kompromise. Gospodarsko polje iscrpilo je plodne ravnice neradom, zanemarivanjem vlastitih plodnih darova koje ova zemlja posjeduje, neprestanim uvozom strane plodnosti. Obiteljske spone pucaju, djeca se odnose prema roditeljima surovo kao i narod prema svojoj zemlji. Roditelji su ispuhani, istrošeni, isušeni. Sivilo koje izgleda kao panterin kavez.
Postoji li nevina djevojčica, vesela žustra stvarateljica, negdje u našim dušama? Ta mala vrećica sreće koja bi oslobodila divljinu ovog naroda, potakla ga da stvara, da pređe preko zapreka administracijskih dolomita, ostataka neučinkovitog socijalističkog aparata; da pređe preko okrutnosti ekonomskih silnica, da tu okrutnost svlada ustrajnošću; da pređe preko osrednjosti svojih vođa i iz sebe iznjedri neke nove goleme, gigantske, obrazovane i smjele vođe koji će, poput pantere jezditi pravim divljim okolišem, boriti se za svoj narod, zavladati vlastitim autoritetom, prestati slušati druge, daleke, bezobzirne osvajače precioznog smiješka nadmoćnosti?
Možemo li konačno prestati očekivati od drugih nešto što moramo sami učiniti? Gdje su naše junakinje i junaci koji ne poznaju svoju ljepotu i ne znaju je rasplesati?
Ovaj narod ovdje, moj i nijem, ne odričem ga se. Čekam, strpljivo očekujem da se probudi. Neka postane muževno snažan. Vrijeme je.

Ana Kapraljević

Rachilde

Pantera

                                                                                                                                    Laurentu Tailhadeu

                                                 U podzemlju arene pružao se kavez, zatvarajući u sebi, poput guste noćne tmine, životinju, a kad bi otvorio svoje rešetke prema svjetlom sjaju nebesa, odjednom bi unišla ona, pod šapama dotakla zlatni ogrtač – pijesak arene, istočkan purpurom krvi; na svjetlu bi u čas zablistala i činila se poput božice. Mlada, urešena kraljevskom tugom crnih pantera, odjevena uzduž svojih dugih udova vrsno izdjeljanim rukavicama, po kojima su se ljeskali golemi topazi sitnih zrnaca pijeska, rezala je čistim i usmjerenim pogledom, poput onih koje ništa ne slute, poput pantera na obalama velikih napuštenih rijeka, poput prikaze pogubne djevice. Mačje njezine šape, moćne i izgledom opasne, činilo se da se pomiču poput paperjastih pahulja. U tri lagana skoka dosegla je središte arene. Ondje, sjedajući teško i s trepetom, sve joj se učini nevažnim, pa tako i pogled na imperatorsku ložu, te se dala na lizanje spolovila.

Pored nje, visili su kršćani, raščetvoreni na visokim križevima crvenima od krvi. Mrtvi slon ograđivao je svojom sivom tjelesinom, golemom oborenom zidinom, jedan nebeski ugao beskrajno plave boje. U daljini se pomicao, na sjedištima kružno uzdignutima, oblak blijedih oblika i otuda se izdizala čudna buka, a životinja, završivši svoju intimnu toaletu, njuške na tlu, tražila je časak razlog tih bijesnih krikova, njoj samoj potpuno neobjašnjivih, budući da su njezini hladni i metodični običaji dopuštali da je ubojstvo korisno, bez da su pritom podrazumijevali razne histerije.
Iz daljine stizao je prema njoj mukli mrmor vala koji vojuje s vjetrom, grana stabala koje podliježu pod munjama. Mijaukala je podrugljivo, prkoseći oluji, i bez mnogo žurbe, obuzeta neobjašnjivom obiješću da toj svjetini pokaže blagost istinski ubojitih zvijeri, smjestila se pred slasnu masu mrtvog slona, prezirući ljudski plijen. S užitkom je pila vruću tekućinu koja je istjecala iz čudovišne lešine, otkinula za sebe obilan odrezak mesa, zatim, završivši gozbu, nad ostacima svoga obroka, lizala brižno lijepu šapu.
Dva dana prije no što bi ju pustili, ubacili bi u tamu njezina zatvora nevrijedno meso začinjeno kuminom, usoljeno šafranom, kako bi potakli vatru koja bi zatim proždirala njezinu utrobu. Ali vješta je njuškica odustajala od takva obroka, poznavajući i dulji post i opasnije napasti. Nimalo neuka, premda djevica, poznavala je već suše gorućih predjela svoje zemlje, gdje ptice plaču tužaljke, dozivajući kišu; poznavala je ubojite biljke velikih neprohodnih šuma, a gdje su je pokušali fascinirati gušteri viljuškastih jezičaca iz kojih je istjecao otrov; znala je golemu sitost u neke sunčane dane i smiješnu mršavost nekih žrtvi, tjeskobne pokušaje pod lošim mjesečevim pogledom koji bi ju zlobno naveo na lov sjene divljači, a koja bi pak sve više i više izmicala! Iz tih nesretnih potjera sačuvala je nagon siromašnog ratnika koji traži tek skroman dio, ne kušavši vrtoglavice onog drugog blagoslovljenog svijeta mesoždera, koji su postali ljudska braća, a za koje se činilo da su uživali bogovske gozbe. Izabrala je svoj komad bez prenemaganja, želeći biti bolje odgojena u društvu onih koji imaše neprirodnije razvijen tek od njezinog.

Neki goli kršćanin, iz sprdnje naoružan maljem, pomaljao se iza leđa slona, kojeg su otpozadi silom gurali neprimjetni krvnici. Krv mu se ledila, čelo namrštilo. Bučanje gomile ponovo ga je pomaklo. Uzeo je opet svoj malj, a smiješak mu je naborao blijede usne. Nije želio upotrijebiti malj, čak ni protiv zvijeri koja će ga proždrijeti. Sjeo je, svijetle zjenice zadržale su se na neprijateljici. Ova se pak igrala šapom, dajući izgled: „Zadovoljna sam!“… Zatim se opružila poluzatvorenih očiju, pomičući rep zbunjeno.
Miran dvoboj znatiželjnih pogleda, kršćaninovog koji je tražio, unatoč željenom napuštanju svog bića, tajnu krotitelja zvijeri, neku nadmoćnu moć volje nad silom, te pogled životinje slobodne da se prisili iskoristiti svoju moć nad živim plijenom pred sobom.
Strašna buka probudila ih je iz njihovog osebujnog sanjarenja. Bijahu oni naime središte krvave zabave i uistinu nitko nije razumio ovakav način zabavljanja. Neočekivana ljutnja zavladala je svekolikim gledateljstvom. Pozvani su krotitelji; konji su zagalopirali prema slonu čiju se tešku lešinu odvlačilo, a dva su se protivnika našla licem u lice i nastavila se nadzirati. Kršćanin je odbijao borbu, pantera se nije osjećala krvoločno, bila je sita.
Jedan od krotitelja nagne, zaprijetivši im mačem. Dražesnim odskokom ona izbjegne ubod, a kršćanin zadrži svoj melankolični smiješak. Urlanje je ipak nastavljalo odjekivati sa svih strana. Jeziva oluja započne. Krotitelji navale prema životinji, koja je obijesno bila na strani najslabijeg. Donesoše užarena koplja, sulice namazane katranom i zapaljena pera, pozvaše pse uvježbane za lomljenje potkoljenice bikovima, posude napuniše vrućim uljem. Sva mržnja okrenu se odjednom prema mladoj ludici koja je bokove neodlučno lupkala repom, pitajući se što trebaju sve značiti te ratne pripreme. Krotitelji joj ne dopuste da shvati. Nasrnuše na nju, a bijaše to nepravilno jahanje po putu, utabanom umirućima. Pantera pobježe, obuzeta praznovjernim užasom.

Bijaše to kraj svijeta! Navrat-nanos plijen i potjera prevrtaše tijela ljudi i životinja uz grohotan smijeh gomile koju je sva ta lakrdija nanovo udobrovoljila. Sa svih strana bacaše na izgubljenu životinju kamenje, voće, oružje. Patriciji zavitlaše nakit koji je grozno grebao zrakom, a car, stojećke, gađaše ju novčićima. Posljednjim beznadnim skokom, pantera, pijana od bijesa, naježena, okružena plamenom, pobježe u svoj kavez koji je bio ostao otvoren. Zatvoriše rešetke, a tmasta zamka siđe u podzemlje.

Dani, noći užasnog tijeka. S vremena na vrijeme turobno je mijaukala, pozivala sunce koje nije smjela ponovo ugledati. Postade legenda arene, podnosila je razne kazne. Kukavica, govorili su, odbila je borbu i ne zaslužuje više mjesto plemenite životinje. Čuvar divljih zatvorenika, veoma stari rob, bez milosti za njezinu razderanu čeljust koju je ranio komadić progutanog mača, davao joj je samo otpatke susjednih kaveza, kosti već prožvakane, trule, zaražene, koje bi joj bacali kao u kanal.
Njezino krzno, prekriveno nečistoćom, prepuno rana. Mladići, rugajući joj se, zabijali su joj rep u tlo, koliko se dalo, kojeg je ona mučnim naporom pomicala, prekrivenog blatom do kože. Stari rob se zabavljao, izazivajući ju ispruženom rukom, a drugom je osljepljivao sumporom skrivenim u desnici. Zapalio joj je potpuno jedno uho vatrom koja je palucala iz baklje. Lišena zraka, svjetlosti, čeljusti koju je stalno ispunjala zakrvavljena slina, zavijala je tugaljivo, tražeći neki izlaz, lupajući rešetke glavom, grebući tlo pandžama, a u dubini njezine nutrine rađala se tajna jarost. Jer počela je brundati sve zlokobnije, da bi ju naposljetku ostavili da umre od gladi. Dostojne smrti – davljenje ili ubod mača u srce, više ne bijahu za nju. Zaboravili su na nj. Stari rob je jednostavno prestao prolaziti s bakljom pored njezina kaveza.
Životinja je shvatila. Zašutjela je, legla s posljednjim ponosnim stavom, okružila se umirućim svojim repom, prekrižila svoje gangrenozne šape, zatvorila svoje ognjene oči i sanjarila, čekajući smrtnu agoniju. Ah šume koje pucketaju u oluji! Golema sunca, ružičaste mjesečine, ptice što zazivaju kišu, zelenila, vreli izvori, laki plijen iz kojeg možeš piti život jednim udahom, velike rijeke koje cakle u svojim ogledalima nagnute zvijeri kojima zvijezde čine aureolu… Malo pomalo glava pantere na izmaku procvjetaše davnim slikama. Ah sreće daleke, slobodo!
Beznadni ludi pokret sjeti je njezine sudbine: ponovo ugleda zlatno polje, pijesak arene, natočkan purpurom krvi, siva mješina rasporenog slona, težak smiješak kršćanina i konačno bijesni krici krotitelja, kazne, sve te kazne. Njuškice položene na prednje šape, fatalno prekrižene, činila se kao da spava… možda bijaše već mrtva.
Odjednom se razgrne tama njezina zatvora. Vrata su se na vrhu otvarala, a s neba je silazila u taj pakao, u kome je prokleta životinja gnjilila, neka bijela prikaza, pojavila se vitka žena. Nosila je u jednom dijelu svoje tunike komad jaretine, a pod desnom miškom držala punu posudu. Pantera se približi. Ta bijela prikaza bijaše kći starog čuvara životinja.
– Zvijeri – reče ona, dok je oko nje kovitlala plava svijetlost poput njezine kose – imam milosti prema tebi. Nećeš više umirati.
Odmičući jedan lanac, gurne rešetke, baci komad jaretine na tlo kaveza, spusti blago punu posudu, mirnim kretnjama. Pantera se podigne na svoje meke bokove, sva skvrčena da ne uplaši dijete, promotri ju trenutak svojim fosfornim očima, koje postadoše tamne poput ponora i u jednom skoku zagrize grlo i uguši djevojčicu.

                                                                                                     S francuskog prevela: Ana Kapraljević

OŽIVLJAVANJE ŽIVOTNE DUHOVNOSTI

„Veliko Biće je cjelina prošlih, budućih i sadašnjih
koja se slobodno takmiče u usavršavanju univerzalnog reda.“
Auguste Comte

               Zapisi sa Crnog mora i Evanđelja, kako priznata od institucionalizirane religije tako i nepriznata, tumače se danas i oživljavaju najčešće među književnicima u literarnoj formi ili u nekom drugom vidu književne teorije, kritike ili umjetnosti. Teologija gubi čar usporedo sa znanošću ako se zna da su grčki filozofi već odavno sve rekli, da su velike religije zasnovale svoje dogme koje ostaju neumoljivo nepromjenjive, a da dirljiva veza između države i vjerske zajednice postaje još više čvrsta.

Međutim, javljaju se neke nove društvene skupine koje u posljednjih sto godina zauzimaju svoje slobodno mjesto pod Suncem. Koji vrhovni duhovni vođa njima odgovara? Budući da većina velikih religija odbija određene prezrene društvene anomalije, pod utjecajem vlastite institucionaliziranosti, odriču se i jednog dijela vjernika. Za te neprihvaćene, ali i za druge, postoji ipak mogućnost izbora one religije koja dozvoljava odmake od društveno nametnutih vrijednosti.
Kršćanske zajednice, posebice ona katolička, prolaze kroz teško razdoblje.
Islam pokušava dvojake mogućnosti: onu vlastita moderniziranja, kao na primjeru Jordana ili Turske, i onu vlastitog zatvaranja, čega se Europljani panično boje, a što se očituje na primjer u kontroverzama o pravu nošenja burke u svjetovnim institucijama.

Polovica svjetskog stanovništva koja postaje više obrazovana i u većim razmjerima nego ikada u ljudskoj povijesti, dakle žene, još uvijek nemaju pozitivan i realan božanski lik kojemu bi se mogle utjecati, a da se ne radi o djevici kao o nedostižnom arhetipu. Zbog toga nastaju mnoge revitalizacije Božice, Velike boginje, Gee.
Jedan od najvećih problema prve polovice 21. stoljeća sve je širi agnosticizam, nevjerovanje, beznađe, apatija. Španjolski angažirani intelektualac prve polovice prošlog stoljeća, Miguel de Unamuno, smatrao je da suvremeni čovjek Europe živi u epohi istovjetnoj onoj prvotnog kršćanstva, u epohi duboke tranzicije čiji su spiritualni temelji duboko potkopani:

„Intimno beznađe, osamljenost i rezigniranost najkarakterističniji je fenomen današnjih dana. Oni koji ga niječu, niječu ga poradi beznađa, jer beznadni ne mogu afirmirati, a oni koji ga afirmiraju, afirmiraju ga poradi beznađa, da bi uvjerili sebe same. Izgubilo se osjećanje spiritualne evidencije i naše duše plutaju zrakom, bez da dotiču čvrsto tlo.“

Ukoliko je „čovjekova esencija lijenost i s njom prestravljenost pred odgovornošću“ , smatram da sloboda ne bi trebala biti zadnja datost, već da bi trebala oživjeti u odgovornosti. Smatram da bi se u ovim nesmislenim godinama trebali vratiti u prošlost i ondje potražiti odgovore kako odgovorno živjeti smislen život. Prošlost je već prošla svoj Put, pronašla Istinu i proživjela.

Mnogi su europski intelektualci pokušavali pronaći vlastiti put traženja, a onda ga pokušati poopćiti na razinu kolektiva. Pritom su put shvaćanja, traganja za životom doživljavali kao sukob, borbu, agoniju. Već su srednjevjekovni mistici teško hodali svojim dubokim unutarnjim krajolicima. A uvijek nas more iste muke koje država, religija, nacija, spol i obitelj pokušavaju na toliko osrednjem i uopćenom nivou riješiti. Nije nam jasno zašto smo tu gdje jesmo. Dok je postojala kakva takva mističnost kozmičkih fenomena, čovjek je barem mogao uživati u strahu od Božanskog nespoznatljivog misterija. Danas su to znanstvene činjenice, globalno nam se pokazuju slike Svemira, pa nam se čini da sve to poznajemo, a u nedostatku smisla, stremimo u pretjerani materijalizam, u teoretsku fiziku ili u superspecijaliziranu tehnologiju.

Još je jedan angažirani intelektualac prve polovice 20. stoljeća, Pierre Mabille, istinski zagovaratelj nadrealističkog pokreta, pokušao izložiti viziju suvremenog svijeta u svojoj studiji „Égrégores“. Smatrao je da svaka civilizacija predstavlja određeni kolektivni živući organizam, koji se svojim vlastitim mijenjanjem dovodi do presudnih trenutaka svakih nekoliko stoljeća. Pritom su nemirni i slobodni duhovi odraz kolektivnog nesvjesnog u tome živom organizmu. Civilizacija umire ukoliko do određenog vremena ne stigne do kolektivnog prihvaćanja vlastitog nesvjesnog, koje, u tom trenutku, u tom ključnom historijskom momentu mijenjanja, postaje kolektivno svjesno.

„Religije obuhvaćaju dramatičan sadržaj nebeskih kretanja. Mijenjaju se na taj način da se prema ekvinociju mijenja i nebeski pristup. Mijenjaju se i prema mjestu promatranja. Ta činjenica objašnjava zašto ni mit, izričaj suglasja između neba i zemlje, ni običaji koji iz mita proizlaze, ne mogu vječno trajati. Nakon određenog broja stoljeća, religijska konstrukcija postaje lažna, odnosno objektivno neuravnotežena. Ceremonije koje ponavlja tradicija više ne odgovaraju njihovu prvotnom cilju.
S porijeklom ili bez njega, mitovi izražavaju tek jednu jedinu temu, sadržavaju duboki identitet, pa u tom smislu možemo reći da postoji samo jedna religija.
Bog je uvijek središnja moć, sunce, izvor života, svjetla, dakle svijest. Neprijatelj je uvijek noć, hladnoća, kaos i smrt.“

Ako se dakle do onog nesvjesnog u nama treba doći uranjanjem u vlastito beznađe, dakle u samu borbu s misterijem ili u agoniju, onda je zapadna civilizacija došla do presudnog trenutka: iskušali smo političke sustave svih vrsta, iskušali smo i politeizam i monoteizam, iskušali smo i male sektaške fatalističke pokrete i čvrstu institucionaliziranu religiju.
Vrijeme je da se vratimo samim riječima, ne slovima i knjigama, već Riječima, Usmenom i da to Usmeno ponovno protumačimo. Trebamo se prestati kajati zbog prošlosti, kako tvrdi Pascal Bruckner, smisleno se trebamo identificirati s vlastitim protagonistom, predati se beznađu i shvatiti kako se dolazi do Istine, odnosno do vlastita smisla. Tek tada ćemo moći živjeti pravim proživljenim životom.

„To nas dakle dovodi do središta osobne psihologije. Čovjek je teatar neprestanog sukoba između svojih mentalnih predodžbi s jedne strane i svojih organskih sposobnosti s druge strane. Borba između „Mene“ i „Sebe“: na jednoj strani su želje, težnje koje se odnose na sliku o našoj osobi, na biće koje se čini kao staklena figura i o kojoj imamo tako živu predodžbu, a na drugoj strani jest živi stroj, uronjen u osrednju životnost kojega sapinje okoline teret. (…) Individua posjeduje nekoliko metoda kako bi mogla umanjiti sukob. Može utišati svoje želje, što je orijentalni pristup, a može povećati i vlastitu snagu na način da ju ostvari do maksimuma, što je ono čemu mi danas pomalo težimo.“

Kakva god bila buduća slika Zapadnog svijeta, bio on spiritualan ili ne, zapadni, orijentalan ili pomalo od svega, važno je shvatiti da nema vrijednosti nakon života ako taj život već u svome proživljavanju nije bio smislen, odnosno produhovljen sadržajem.

Pozitivna namjera u ponovnom uspostavljanju duhovnosti je i u istraživačkom radu suvremenog kanadskog teologa, znanstvenika i prvenstveno tumača izvorne Isusove riječi pisane aramejskim jezikom, Erica Edelmanna. Eric Edelmann (1952.) doktor je filozofije sa odsjeka za Znanost o religijama na Sorbonni. Njegova knjiga je potraga temeljena na evangeličkim tekstovima. U njihovoj redakciji, prevođenju i tumačenju pokušao je pronaći početnu poruku tada još živućeg Isusa.
Svoja tumačenja temeljio je ponajviše na Peshitti, sirijskom evangeličkom tekstu, koji se još uvijek koristi u crkvama u Siriji, Iraku i Libiji, a za koji mnogi stručnjaci za evanđelja tvrde da je bio napisan prije grčkih evanđelja. Riječi evanđelja su čitane bez grčkih prijevoda, dakle u originalnom sirijskom, a tumačio ih je čovjek koji je itekako otvoren i drugim duhovnim praksama na planetu (hinduističkim vedama, japanskom i tibetanskom budizmu, sufizmu, taoizmu). Neki od njegovih duhovnih učitelja bili su Arnaud Desjardins, Thomas Merton, Henri le Saux, Karlfried Graf Dürkheim, Alan Watts i Georges Gurdjieff. Osim ove knjige Isus govoraše aramejski Jésus parlait araméen (Editions du Relié, Pocket), objavio je i Eclairs d’éternité, (Pocket), Plus on est de sages plus on rit (La table ronde), Le sourire de la sagesse (La Table ronde), L’Homme et sa réalisation (Beauchesne). Živi u Kanadi u Québecu i otac je dvoje djece.

Isusove riječi dakle oživljuju na jedan nov i tankoćutan način, gdje se čine kao iznimno detaljne smjernice za unutrašnju preobrazbu. Eric Edelmann pokazuje koliko su i Stari i Novi Zavjet prepuni simboličnog teksta: Knjiga izlaska iz Egipta kroz pustinju je, prema njegovu shvaćanju, mit o prelasku, o putu i pročišćenju. Potop je utapanje u našim strastima, a arka jest unutarnja struktura, konstrukt koji nas štiti i u koju je sakupljeno sve što nas čini nama samima.
Prevodeći aramejske riječi, evangeličkom tekstu daje jedan novi smisao. Khtahayn, umjesto grijeha, označava pogrešku, neuspjeh. Bisha označava ne zlo, već nepravilnost, nezrelost, nesklad. Spasitelj na semitskom jeziku označava davatelja života. Isus poučava božanski put kako bi se postalo pravi čovjek. On je radostan nositelj poruke koji nam preporučuje jednu duhovnu praksu, a ne doktrinu. Određuje nam što raditi, a ne u što trebamo vjerovati. Postizanje stupnja božanskog u čovjeku događa se sada i ovdje i to potpunim prihvaćanjem života koji se time i potpuno mijenja. Bez svjesnog, borbenog, budnog života čovjek je tek umiruće biće ili čak i beživotno tijelo. To označava uskrsnuće Lazara, čovjeka kojeg je Isus pozvao da izađe iz rutine. Poziv da se podigne i da krene, znači podići se iz vlastite letargije, i to postaje temeljni poziv na duhovnome putu.

Ne radi se više o tomu da se čini dobro, već da se prepustimo da iz nas dobrota žari spontano. O neprestanom čudu unutarnje dobrote kad se ukinu sve laži svjedoče stoljećima mudraci, probuđeni, duhovni učitelji svih tradicija. O tomu svjedoči i Sokrat pet stoljeća prije: do istine se dolazi jedino uništavanjem izvora laži. Eric Edelmann pravi mnoge paralele između Isusa i drugih duhovnih učitelja: i Buda je tražio prije pročišćenje brahmanizma nego njegovo potpuno uništenje, a prije njega i Lao Tseu u Kini, na isti je način i Isus želio oživjeti židovsku tradiciju. Ni Sokrat ni Buda ni Isus nisu napisali ni slova, jer su riječi označavale pročišćenje, stanje prisutnosti koje pisani tekst ne može prenijeti. Prema Ericu Edelmanu, duhovno biće puno je intelektualne znatiželje, zanimanja, želje za razumijevanjem, blagosti, oštrine, prodornosti shvaćanja, moralne pravičnosti, svjesnosti u konkretnom životu i autonomno je. Zlo nije neki entitet izvan nas, neko zlobno biće koje odgovara srednjevjekovnoj predodžbi o vragu, već je to unutarnji nesklad, iluzija koja deformira stvarnost. Bez da se ulazi u shvaćanje Isusova uskrsnuća kao prave duhovne apoteoze kršćanstva, bilo bi jednako plodno shvaćati ga kao potvrdu potpune mogućnosti djelovanja koja se nudi svakome ljudskom biću, mogućnosti potpunog duhovnog buđenja. Uskrsnuće ili buđenje jest ulaz u puninu života, u unutarnji život, u radikalnu mijenu svjesnog bića, sada i ovdje.

Literatura:

Eric Edelmann, Jésus parlait araméen, Ed. Du Relié, Paris, 2000.
Pierre Mabille, Egrégores ou La vie des civilisations (Flory, Paris, 1938.1), Le Sagittaire, Paris, 1977.
Miguel de Unamuno, Agonija kristijanizma, Demetra, Zagreb, 2007.
Pascal Bruckner, Tiranija kajanja, Algoritam, Zagreb, 2009.
Marvin Meyer, Gnostička otkrića, Veble, Zagreb, 2006.
Mirela Holy, Mitski aspekti ekofeminizma, Tim press, Zagreb, 2007.
Barbara G. Walker, The Woman’s Encyclopedia of Myths and Secrets, Harper & Row, San Francisco, 1983.
Richard Dawkins, The God Delusion, Black Swan, London, 2006.
Leon Lederman i Dick Teresi, Božja čestica, Izvori, Zagreb, 2000.
Chataubriand, Génie du christianisme, Lévy Frères, Paris, 1866.
Viktor E. Frankl, Patnja zbog besmislena života, Upt, Đakovo, 1998.
Sociološka hrestomatija: Saint-Simon i Auguste Comte, Naprijed, Zagreb, 1987.
Arthur Schopenhauer, Eseji o ljudskoj prirodi, Slovo, Zagreb, 2008.

Ana Kapraljević