Simbol današnje žene

                                     Često čujemo, čak i u današnje moderno doba, da su žene zmije. Ili pak da je žena ženi zmija. Kad se želi reći da je žena zla, dvolična, gadna, kaže se za nju da je zmija. Zašto se onda za muškarce ne kaže da je muškarac gušter, da je muškarac muškarcu salamander, ili da je zao muškarac poput kameleona? Otkuda proistječe ta opsjednutost zmijama kao o zlim bićima? I zašto se govori isključivo o ženskoj zloći kao nečemu nadnaravnom i čudesno moćnom?
Još jedno pitanje: sa čime se današnja žena može i mora poistovjećivati, te u kojoj simbolici da pronađe utjehu?

Majku Zemlju zovemo ženskim imenima u gotovo svim indoeuropskim jezicima. Ona je „majka svega što se miče“ (Sarparajni) u Indiji, a simbolizira ju zmija. Na Srednjem istoku, prije islama, značila je zmija simbol mudrosti (Ophion), jer razumije tajnu života. U Grčkoj i najpoznatijem grčkom proročištu starog vijeka, Delfima, podignut je hram maternici (delphos), a i opet simbol koji ovdje prevladava je zmija (Gaea), jer ona, svojim presvlačenjem kože, razumije mijenu života, odnosno ponovno i ponovno se rađa. Simbol kozmičkog stvaranja u Kelta bilo je zmijsko jaje koje je rodio zmaj ⁄ zmija(Ouroboros).
Zmija je dakle, prije kršćanstva, značila nešto pozitivno, stvarateljicu. To i danas vidimo u još danas aktualnom alkemičarskom znaku ljekarne, jer je zmija značila i mudrost, a time i iscjeljenje.

Ako na zmiju gledamo tako, ne možemo, a ne primijetiti da je današnja, kao i ondašnja žena sve to. Žena je majka, ona je mudra u liku bake, majke i babice, razumije tajnu života kao primalja, liječnica i biologinja. Svaka žena posjeduje maternicu, duhovnu i tjelesnu, kojom stvara, mjesečno prati mijenu života, presvlači se konstantno iz života jedne situacije u drugu situaciju, razumije ponovno rađanje i ideje i djeteta. Svaka u sebi nosi jaje stvaranja, bilo da je to kakav kozmički projekt astronomičarke ili fizičarke, mikrokozmičko otkriće kemičarke ili biologinje, bilo da se radi o arhitektonskom čudu arhitektice ili elektrotehničarke. Žena danas plete, šije, kuha, piše, sadi, računa, slika, gradi.

Problem s današnjim ženama jest jedan jedini: one izgubljeno, često bezglavo, slijede neka ponašanja nazivana muškima. Često bivaju neljubazne, osorne, grube, oduzimaju si blagost i nježnost, želeći izgledati strože i ozbiljnije. Mlade žene danas ne gledaju naći uzore. Dostupno im je sve, pa se tako i ponašaju. Većina, naravno. Odjevaju se mnoge kao da ni ne posjeduju ženstvenost. Gube time ono što doista jest bit svake žene: moralnost, toplina, ljudskost. Jednake te karakteristike mogu se pridati i muškarcima. Uzori koji bi ih navodili na velikodušnost, odgovornost, obrazovanje, takve uzore one ne prepoznaju, a ako ih i prepoznaju, smatraju ih zastarjelim vrijednostima. Međutim, neke su vrijednosti s razlogom vrijednosti, jer su se takve potvrdile u svakome dobu i poretku iznova.

Žena ženi je prijateljica, sestra, kolegica, ljubavnica. Žena nije samo ona koja rovari protiv drugih žena, jer tu odliku posjeduju i muškarci u svojim društvima. Mnoge stare, umirovljene gospođe jedinu utjehu nalaze u svojim ženskim prijateljicama. Mnoge zaposlene majke utjehu pronalaze u svojim dadiljama, majkama, kćerima. Pa zašto dakle žena ženi ne bi bila zmija, ali u pozitivnom shvaćanju tog simbola? Budimo jedna za drugu stvarateljice i prijateljice.

Međutim, onog što nam danas nedostaje, a tek smo se nedavno duhovno i materijalno osamostalile, to je samopouzdanje i samosvjesnost.
Ako promatramo odlike zmije kao životinje, ona je tiha, neprimjetna, samozatajna. Ona jede samo kad mora i dugo biva na jednom obroku, i dva tjedna katkad. Zmija napada samo kad je napadnuta, većinu vremena se skriva. Nastojmo ne biti mirne i nezamjetne. Nastojno biti mirne i samozatajne kad nam to odgovora, kad nas to čini sigurnijima u sebe.
Preslikajmo, međutim u sebe, karakteristike i jedne druge životinje – vučice. Vučice imaju životnog partnera, kao i većina žena danas. One rađaju i odgajaju svoje mlade, poput nas. No one posjeduju nešto što mi zanemarujemo. One su oštre, promišljene, kontroliraju napad, snažno se bore, usavršavaju sve svoje osjete. Vučica je uostalom i vrhovna božica pretkršćanske Europe. Otud sve te priče o vukodlacima. Ljudi su nekad cijenili karakteristike vukova i željeli ih oponašati. Zašto dakle mi žene danas ne bismo bile snažne i oštroumne, vjerne i brze poput vučica, a istovremeno mirne i samozatajne poput zmija? Zašto ne bismo postale žestoke i tihe istovremeno?

Budimo samopouzdane, mudre i snažne, a poistovjetimo se sa svakom nam dragom životinjom i nastojmo barem djeličak svog života biti onoliko savršene koliko to samo životinje mogu. Jer, životinje se nikome ne ispričavaju zbog toga što su životinje, niti se osjećaju manje vrijednima. Ni žene ne bi smjele osjećati ništa drugo osim da su savršene samo stoga što su divna i potpuna živa bića u svoj svojom punini. Konačno, svoju slobodu da stvaraju, obrazuju se i budu prisutne u današnjem društvu, trebale bi oživjeti u odgovornosti stalnog samopoticaja na postajanje što boljom osobom.

Nije vjera tvrda u jačega!

                    Jednom davno, prije mnogo ljeta, ljudi su živjeli u državama. Određivali su se prema nacijama, religijama, vladama, strankama, spolu. Sve se u njihovom životima svodilo na pripadnost. Pripadali su određenoj obitelji, malenoj zajednici rođaka, zatim naciji, rođacima po mjestu rođenja, pa nakon toga religiji, rođacima po vjeri, potom prema statusu, rođacima po obrazovanju i poslu koji su obavljali, i konačno prema moći. Tko je pripadao kojem klanu, kojoj stranci, kojoj vlasti, kojoj skupini s kojim interesima. Od sve te pripadnosti i pripadanja, nisu bili dio ničega, već odijeljeni od sebe i razdijeljeni na tisuće komadića.

Poput tri vola, Bijelonje, Galonje i Rudonje, koji, da bi se domogli pašnjaka, svaki za sebe posebno, izdaju dva preostala brata u dogovoru s vukom. Vuk naposljetku pojede sva tri, obećavši prvoj dvojici jedno, pa drugoj dvojici isto to, a trećeg brata Bijelonju, prije nego što ga pojede, navede da shvati: „Nije vjera tvrda u jačega!“. Jači se, naime, nikada ne drži obećanja slabijemu. Pa tako ni naši sindikati i šefovi zaposlenicima, ni umirovljenička stranka umirovljenicima, ni oporbene stranke glasačima nakon što pobjede na izborima i postanu vladajuće stranke, a ni muž ženi da ju je samo jednom udario.

Svaki onaj koji je moćniji, promijeni dlaku poput vuka, ali ćud nikada. Zašto nam je moć toliko važna? Zašto kršimo dana obećanja? Zašto smo slabe vjere, odnosno jesmo li ikada bili vjereni i sa čime? Jesmo li se, kao što kaže ta stara slavenska riječ, ikada ikome ili ičemu obećali osim moći?

Svako jutro slušam vrapce na svome balkonu. Unerede ga i moram to počistiti, ali taj pjev! Biljku moram svakoga dana zaliti, ali ta lončanica bosiljka i njezin miris, a tek okus! Psa moram svakog jutra prošetati, ali ta privrženost! Dijete moram nekoliko puta previti tijekom samo jednog prijepodneva, ali te ručice, taj smijeh, ta neizrečena zahvalnost kojom dijete zrači!

Međutim, napredovanje na račun manje lijepe kolegice, brušenje kandži na odgojiteljici naše djece, bezrezervno otresanje na svakoj službenici ili trgovkinji ukoliko su one same ljute ili čangrizave; što mi to sve donosi?
Kad sam bila mala, obećala sam svojim roditeljima da ću biti dobra. To je značilo da ih slušam, da kažem hvala, da imam dobre ocjene, da perem zube i ne tužakam kolege iz razreda.

Danas to obećanje znači priznati da smo kolegica i ja zajedno radile na projektu, da ću saslušati tetu u vrtiću i zahvaliti joj na brizi, da ću saslušati nervoznu medicinsku sestru i zahvaliti joj na strpljenju, da ću slušati partnera dok se žali na dnevni posao. Ali to obećanje roditeljima, a i sebi samoj, znači i to da ću znati reći ako sam ja napravila neki zadatak i zahvaliti svima koji su mi pritom pomogli, da ću zamoliti odgojiteljicu da pazi na moje dijete i podsjetiti ju da ja ne mogu uvijek paziti na svoje dijete i da joj ga svestrano povjeravam. Saslušat ću trgovkinju ili medicinsku sestru, ali im i reći neku prijateljsku riječ podrške, jer im samo to treba, te da ću slušajući partnera o njegovu lošem danu, zahtijevati, ne moliti, već zahtijevati da i on sutradan posluša moj problem.

Na taj način, naime slušanjem i prihvaćenjem tuđih, a izjavljivanjem vlastitih sumnji, održat ću obećanje, odnosno vjeru i drugima i sebi. Međutim, moć se neće među nama dijeliti, i nitko neće biti nadmoćan, već ćemo svi postati jednako jaki.
Možda se tek tada susretnemo u budućnosti gdje ljudi nisu volovi, već vukovi koji u čoporu i u cjeloživotnom partnerstvu napreduju sretni i vjerni.

Ana Kapraljević

Mala vila – naš lučonoša

                      Danas se treba u malo vremena mnogo toga učiniti. Iako naš dan traje jednako kao i mnogim drugim stanovnicima Zemlje proteklih stoljeća, ipak se u ovo doba svima čini da nemaju dovoljno vremena. No, jedno ne možemo požuriti. Niti možemo napraviti dijete odmah čim to zamislimo, niti možemo izum smisliti u trenu. Godine, desetljeća trebaju prije nego što netko osmisli Vegetu, ili novi antibiotik. Dakle, da bismo stvorili išta vrijednog, treba vremena i strpljenja.

Sljedeća priča nosi upravo tu poruku. Svi znamo da se stvari u bajkama mijenjaju noću, Mjesec obasjava, a nešto se novo i čudnovato desi. Pa tako i kraljeviću, u priči Mala vila, zrelom za ženidbu, poslije lijepe rođendanske zabave, san ne dolazi na oči i on, šećući vrtom, opazi malu vilu, koja mu se odmah svidi. Ona iščezne, ali od nje ostade sićušna rukavica. Narednu noć kraljević poljubi rukavicu, jer vile nigdje. Uto se stvori vila i što su duže razgovarali i uživali u zajedničkom druženju, to je ona više rasla i postajala djevojkom. Za punog mjeseca ona naraste kao i kraljević od njegove velike ljubavi. On ju zaželi za ženu, a ona mu se obeća pod jednim uvjetom: da ju uvijek i samo nju voli. Bez razmišljanja kraljević pristane na vječnu ljubav. No, kad mu umre kralj otac, na samome sprovodu, on zaboravi na vječnu ljubav, jer mu se svidjela nova i zanosna crvenokosa. Mala vila počne se smanjivati dok zauvijek ne nestade. Kraljević oženi crvenokosu, ali ona bijaše zla, pa je svaku noć zazivao malu vilu, koja se više nikad nije pojavila.

Pravda je okrutno dosljedna. Pravda poznaje jedino vječnost, njoj se nikamo ne žuri i ona drži do obećanja.
Naime, mala vila simbolizira malo svjetlo, tek luč u tami, rađanje ideje. Kad se u nama rodi nešto novo, bilo to dijete, zametak, ili novi posao, zamisao o novoj slici slikarice, ili o drami u spisateljice, treba ju njegovati s mnogo ljubavi. Kreativnom sebstvu treba se posvetiti svaki dan, kako bi kreacija rasla, kako bi nas prerasla. Kad kiparica izrađuje kip, ona ga mnogo voli, dodirima, udarcima dlijetom, izbijanjem još malo i malo mramora dok ne izradi savršenu skulpturu. Ona tad postaje jedno sa svojim djelom, udaje se za kreativno, kao što se i kraljević zaručio za malu vilu, poljubivši njezinu rukavicu. Kreativnost tad postaje dio kiparice, i ostat će, svijetliti iz nje dok god i samo dok god ona bude podgrijavala tu ljubav u sebi.
No, ako zastrani, pa ju ponese strast – otud crvenokosa, ona označava strastvenost – za nečim manje vrijednim, poput televizije, nepotrebnih kompromisa, mirenja s drugorazrednošću i osrednjošću umjesto potrage za novim poslom; ako se dakle preda nižem, jadnijem, privlačnijem zbog manje uloženog truda, sustići će ju veoma okrutna sudbina. Mala vila će nestati. Svjetlo će se ugasiti. Nikada više neće osjećati svoje kreativno sebstvo. Kreacija će utišati i konačno umuknuti.

U ljudskom životu ipak, sudbina nije toliko strašna kao u bajci. Imamo neizmjerno mnogo takvih malih stvaralačkih umiranja iz kojih se možemo izvući ponovno rođene. Kreativna vatra može se obnoviti. Ugasite televiziju, pronađite u tom ubrzanom danu, sastavljenom od dvadeseti i četiri sata, pola sata za sebe i stvarajte! Rukama, mislima, riječima, dodirima. Zaposlite svoj duh i nikad, baš nikad ne dopustite nikome i ničemu da zaboravite na malu vilu – lučonošu vašeg pravog ja.

Ana Kapraljević

Kako se zove žabica djevojka?

Danas nam se čini da ljudi vjeruju u više religija nego ikad prije. Čak nam se čini da ne vjeruju u ništa. Većina mladih ljudi po nekoj inerciji sklapa brakove u katoličkoj vjeri, a u imenima malih potomaka uočavamo kako katolička ili stara hrvatska ili čak slavenska imena veoma malo znače. Djeca danas nose irska, velška, mađarska ili izmišljena tek novostvorena imena.
Što nam to govori? Ljudima su dosadili Josipi i Zvonimiri. Čemu nas uopće uči ljudsko ime i što danas znači imenovati nekoga?
Svako vrijeme koje smo iza sebe ostavili, svako novo stoljeće nosi svoja proturječja. Religije nam više ne donose utjehu, naime, dvadesetostoljetna znanost i tehnologija sve su nam magično otkrile, razotkrile su i najmanji vilinski prah.

U što onda treba vjerovati? Što prenijeti mladim tanahnim bićima na krštenju? Krštenje nije ništa drugo već imenovanje, poticanje djeteta u svijet, dajući mu ime koje će ga svojim značenjem posredno dovesti na pravi put. Imenovati ga hrabrim, veselim, vragolastim, milosrdnim – to znače za sve nas imena.
Ako u ništa ne vjerujemo kako da nazivamo djecu?

Postoji jedna davna hrvatska priča, bajka o žabici djevojci. Nju su roditelji dugo stvarali, dugo očekivali, a onda je došla, ali ne kao mala ljudska djevojčica, već kao mala sitna žabica. Voljeli su ju takvu malecku i drukčiju, jer je bila njihova. Znala je ona lijepo pjevati, pa se kraljević, prolazeći tim krajem, u njezin glas zaljubio. Obećao je, ne znajući tko je ona, oženiti ju zbog tog divnog pjeva. Kad je došlo vrijeme da ju odvede pred očeve oči, ona je stigla u sunce odjevena, jašući na pijetlu i noseći klas u ruci. I druga dva brata dovela su nevjeste, jedna je nosila cvijet ruže, druga cvijet zumbula. No, kralj je shvatio da je ljepotica – ljuba najmlađeg brata – najkorisnija supruga, naime, došla je okićena sunčevim haljinama i nosila je pšenični klas. Zbog toga je postala djevojkom i kraljicom.

Iako bez oslonca u religiji ili u budućnosti, nalazimo spokoj i poruku prošlosti. Ova nas usmena priča uči, da ako doista želimo, stvorit ćemo nešto predivno, iako na prvi pogled drukčije. Naše duhovno dijete bit će ružno pače drugima, ali bit će posebno i jedinstveno po svome glasu, glasat će se, odnosno riječima stvarati nešto svojstveno. Dozvat će srodne duše koje to duhovno dijete neće promatrati kroz vanjsko odličje, već će upijati njegove riječi.
Duhovno dijete, odnosno ideja, tad će zablistati, obasjana Suncem, zagrijana novim žarom, vikat će i kokodakati poput pijetla, najavljujući svoj dolazak. Konačno, obogatit će kraljevstvo odnosno čovječanstvo u cjelini svojim pšeničnim klasom, svojim plodovima.

Bajka nas dakle uči i danas! Govori nam neka naša djeca, bilo duhovna bilo tjelesna, imaju štogod i od žabljeg, onostranog, čudnog, i od ljudskog, ovdašnjeg, poznatog. Govori nam neka naša djeca budu voljena bez obzira na njihovu začudnost; neka ih puštamo da pjevaju, stvaraju u onome pravcu kamo ona žele krenuti.
Kad im dajemo ime, potrudimo se da to ime nosi svoju dužnost i obvezu, bilo kojeg nacionalnog ili religijskog postanka, ime mora već na krštenju, na tom obredu imenovanja, upravljati život djeteta na put na kojemu će dijete svojim malim nožicama i snažnim glasnicama oploditi čovječanstvo.
Ime koje žabica djevojka nosi glasi Ljudskost – ona je i snažna i žestoka, i sjajna i vatrena, poput Sunca, životinje i biljke. Žabica djevojka drevni je naziv Zemlje. Možemo li štogod bolje poželjeti? Ili imenovati?

Ana Kapraljević