Ožujak 1962.

(…) Promrmljat ću tvoju pjesmu, Arrise, našem sinu kad bude imao tvoje oči da me shvate i moje usne da te imenuje.
Ostarit ću, ljubavi moja, u sjeni tvoga sjećanja, a na svaku boru koja niče mojim tijelom, upisat ću tvoje ime i svoju mladost.
Arrise, ljubavi moja, danas si tek smrdljiva strvina, ali koju ljubim, sutra si plodna zemlja u čijoj svjetlosti pleše domaći duh.
Moja ljubavi plavog pogleda, sutra ću ti ponuditi svoje sasvim nago tijelo, umiješati ga s tvojim, kako bi domaći zaplesali brži ples na granici.
Osamljeni skitnica možda nas susretne i zapjeva.
I svake ćemo večeri ludo plesati kako bi čuli naš pjev.
On će nam pričati o nekoj dolini gdje raste klasje i gdje margarete vladaju dječjim srcima.
A zatim, u neki dan, ispričat će nam o našoj djeci na vrhovima brdašca i uspavati se. Njegovo tijelo će se rasplinuti.
Plesat ćemo oko njega i jedno drugome pjevati njegovu pjesmu. A u osvit neke jeseni i treći domaći će s nama zaplesati pod začuđenim sjajem triju zvijezda. On će se prisjetiti što su nam za ljetnih večeri pričale naše bake, upirući glinom obojanim prstima: zvijezde su duše mrtvih. Prisjetit će se domaći i naših dječjih pozornih pogleda. Zatim ćemo još brže zaplesati, čekajući da se pojavi dijete da bi ono, u potpunosti, dozvalo sjećanja.
A kad dijete dođe, plesat ćemo na njegovim koljenima i među njegovim prstima. Vodit će nas svojim pogledom i potrčati za leptirima, plavičastim poput tvojih očiju. U dječjem pogledu zauvijek ćemo plesati, da bismo opjevali one koji čekaju i zibat ćemo naše margarete.
Dijete će postati mnogoliko, moja ljubavi. Rasplinut će se ondje, po groblju Meskiane, a iz njegova tijela izvirit će četiri domaćih i pridružiti se onima prije. Postat ćemo mnogobrojni, mi koji plešemo u ritmu starog pjeva koji se raznosi uvečer selom u čijem sjećanju i dalje živimo.
Izreći ću svome sinu zdenac koji si volio, a nad koji se nadvila stara topola tanke sjene.
Izreći ću svome sinu kupolu u kojoj se odmaraju rode, a koje si toliko ljubio, ti, nepismenjak velika srca; ti, seljak, koji je svojom krvlju posvećivao tlo moje zemlje, kako bi tvoja djeca, nekoć razbaštinjena, danas zemlju ponovo obuzela; ti, seljak, koji postade zemlja iz ljubavi prema zemlji, one ljubavi od koje si radije izbrazdan umro nego da žito odumre.
Izreći ću svome sinu zlato naše doline koje bi prekrivalo naše dječje glavice i koje smo ljubili, jer je mirisalo na kruh.
Izreći ću svome sinu zlato naše doline koje naši starješine, čučeći na brdima, ne prestaju snivati.
Izreći ću svome sinu zlato naše doline koje majka miluje prstima, sanjareći o grašku sunca koje će osvijetliti ugao njezina podruma, u zimu kad se naša ravnica prekrije snijegom i kad se naše nebo preodjene u svoj tmasti ogrtač.

Yamina Machakra

(prevela s francuskog Ana Kapraljević)

Lutkar

Tražila sam da mi govore sjećanja. Ne da ih brižno čuvam, natapam se težinom iživljenih života, stege i mukotrpnih uvjeta, već da me nauče čega se čuvati. Tražila sam da me poduče kako biti jaka, iako su se sela odselila, narod odnarodio, muškarci omlohavili, žene raženile.
Nisam željela ponavljati dane uloge, već mijenjati neke, ali gledajući koji trenutak dalje, promišljajući minutu dulje, shvatila sam da su uloge prestale postojati. Scenarij, naime, mojoj zemlji pisao je netko tko nije proživio ovu zemlju. Taj netko bio je fin, upečatljivo neprodoran, lišen svake divljine (jer divljina njemu podrazumijevaše divljaštvo), bez uronjenosti, bez identiteta, bespolan i bezličan. Taj netko zvao se Lutkar. On (ili ona ili ono?) odlučio je utopiti sjećanja u nekom zahrđalom loncu, skuhati poparu, ni slanu ni gorku, tek bezukusnu, a onda i lonac zapaliti. Neka dokaza ne ostane kad jednom ispijemo otrov bezobličnosti i ispraznimo lonac izdaje.
Kad smo se najeli i polizali prste, zaboravili smo svoja sjećanja. Odustali smo od svojih uloga. Počeli smo glupaviti, trošiti neke zadane monete, zaduživati se za još malo te bezukusne hrane, mehaničke igračkice i odjeću koja nas je podsjećala na tog nedivljeg izroda.
Kad smo se dakle u potpunosti odnarodili, ne znajući pravo što nam se desilo, kazalište je od velebnog dramskog satiričkog ili narodnog obilježja kulture, tradicije i smijeha, postalo kazalište marioneta. Svi smo uz srednji prst imali ušiveni končić kojime nam je veliki Lutkar pomicao udove. Skakutali smo lažnih osmijeha, igrajući nijeme role, a riječi su dolazile iz dubine drvenog mis-en-scènea kojime je Lutkar poručivao: „Ja ovdje govorim za sve vas, ja ovdje imenujem i uloge dijelim, pomičem vaše nemoćne nožice i ručice i nadasve se dobro zabavljam“.
U tom lutkarskom kazalištu svirala je komorna glazba; mrtvački njezini taktovi u prvi su me tren začudili. A onda sam shvatila: Lutkar nas je ušutkao, ukrao nam riječi i ruga nam se beskrajno tim posmrtnim maršem.
Sjećam se ipak, da sam nekada imala zemlju na kojoj je baka sadila slatke kukuruze, a djed gorio veliki krijes staroga granja, da je tom zemljom šuštao vjetar i donosio blagu jesen u kojoj su zrjele boje, vrili okusi i da baš ništa nije bilo bez oblika.

Ana Kapraljević

Dosta je tek riječ možda

Dosta je tek riječ možda
Ili dvije isprepletene ruke
Da bi ludilo postalo ljubav
Da bi odlazak postao povratak
Da bi život oživio jutro

O južni moji krajevi
O ludo srce
Gdje je dijete palo
U trenu lišenom nade
U trenu kad je trebalo saditi ljubav

Dosta je tek kretnja možda
Neka riječ ili simbol
Da bi mač postao cvijet
Da bi krv postala tlo
Da bi se tvoje ime upisalo u me

O srce moje zemlje
O srce svemira
O središte tla
Gdje se tabor utaborio
Gdje je trebalo donijeti nadu

Dosta je tek vjera možda
Osmisliti riječi možda
Ondje gdje se mržnja razuzdava
Ondje gdje se ptica osušila
Ondje gdje leži moja prošlost

Dosta je tek zapis možda
Melodija ili refren
Da bi krici postali pjev
Da bi dijete postalo ptica
Da bi čovjek naučio voljeti
O gradu raščetvoreni
O krvavi vinogradi
O tijela pogubljena
Lica razbješnjena
Ondje gdje se trebala tkati ljubav

Obnovit ćemo ga

Rekao je: „Nemoj si to činiti. Obnovit ćemo ga
naftnim novcem, pustinjskim novcem.
Bit će ondje dugih cesta i vrtova punih cvijeća.“

Obnovit ćemo ga, naš uspavani grad
naftnim novcem, pustinjskim novcem.

A ja sam slušala, a ja sam šutjela
Kako obnavljati na mrtvima?
Kako zaboraviti sva ta tijela?
Kako požnjeti zaboravljenu mržnju?
Kako zaustaviti nagomilano pijanstvo?
Kako obnavljati na mrtvima?

Rekao je: „Misli na historiju. Uvijek je bilo mrtvih.
Uvijek je bilo ratova. Uvijek je bilo mržnje.“

A ja sam šutjela, a zatim, eksplodirala.
Odbijam prihvatiti tu mržnju,
ne mogu prihvatiti prošlost posađenu na razapetoj djeci,
na sramno ubijenima.
Odbijam prihvatiti tu prošlost.

Rekao je: „Nemoj si to činiti. Obnovit ćemo ga
naftnim novcem, pustinjskim novcem.
Bit će blage djece i tihih majki,
kuća što plivaju u suncu i vrlo užurbanih očeva.“

Odbijam prihvatiti takav grad.
Odbijam te kuće izgrađene na mrtvima,
izgrađene na prošlosti punoj sramote.
Odbijam zaboraviti tu prošlost.

Evelyne Accad

(prevela s francuskog Ana Kapraljević)

Domovina

                               Sanjam san koji ne znači nužno da ću ga oživjeti. Snovi su varljive družice. Pa ipak, sanjam da je moguće biti svoj.
U tome snu snažna sam i stamena, kako već izgledaju prave žestoke pantere. Ne trepćući gledam protivnike. Moja djetinja duša i nije tako nevina. Iza mene su mnoge bitke, mnogo puta slomljene kosti, mnoge varke tek da umaknem. Duhom sam i dalje mlada. Možda sam i sama varljivi san koji brzo nestaje.
Želim postati jaka i svoju titravu snatreću osobnost, što se često povija poput trske, zamijeniti za žestoku unutrašnjost.
Jaka ću biti kad počnem koračati, kad moja bedra otope salo, hodajući riječnim nasipima. Jaka ću biti kad počnem plesati, da moj trbuh uvija zanosnu skladbu kojom ću dragana svog iz mrtvila probuditi. Znam da su oni uspavani, ali kad ih se razbudi, ti snažni tigrovi znaju biti najnježniji ljubavnici i rogoborni ratnici.
Jaka ću biti kad zagrizem šapu svoje mladice što moje grudi siše. Kad ga očerupam, potjeram, izlupam, a sve da bi brže hrabar postao, smion postao. Ta meka mladica, što slatke buhtle proždire, što se igra mehaničkim lutkicama i ne stvara vlastita sjećanja, i ne uči vrijedne lekcije – zar je to moje naslijeđe?
Jaka ću biti kad uberem plodove svoje plodnosti: kad druge pantere za ruku povučem, u kolo, u vrisak, u sve ono što znaju božice poput mene. Kad ih ponovo rasplamsam da ne šume niski mrmor, već da pjevaju žetelačku pjesmu.
Jaka ću biti kad zauzdam umove mirnim djelovanjem, mudrim trajanjem, aktivnim učenjem, pronalaženjem rješenja, borbenim duhom koji ne trpi nasilnike idolatrije. Jaka ću biti kad prihvatim i svoju toplinu, i vruću ljutnju, mirnoću, nježnost, jedrost i putenost, odličnost, obrazovanost i hrabrost.

Ako mi išta danas nedostaje, to je hrabrost. Nema hrabrih junakinja i junaka da zauvijek odagnaju sivilo prosječnosti, da sami sebe porinu (jer nema baš nikog drugog) i da preuzmu uzde svoje nebeske kočije. Sanjam da ćemo se osnažiti, svatko za sebe, i svi zajedno, da ćemo sadašnjošću sebi podariti budućnost.

Ana Kapraljević