Nautička industrija, turizam, IT hardware i procedure, pravni dokumenti, znanstveni tekstovi (filozofija, povijest, književnost), korporativne stranice, marketinška istraživanja, web sadržaj
(Francuski, engleski, njemački na hrvatski i francuski)
Web sadržaj, nautički, IT i turistički materijali, recenzije, intervjui, izvještaji
(Francuski, engleski, hrvatski)
Content writing za nautičku industriju, turizam, copywriting, recenzije i politički govori
(Francuski, engleski, hrvatski)
napisala anakapri
Ideja „slavenstva“ u Antuna Barca i Ive Pilara
Prvi put sam se susrela s Antunom Barcem 2000. godine kada sam ga promatrala isključivo kao književnog historika. Komparirala sam njegovu metodologiju i motive sa druga dva književna povjesničara, Brankom Vodnikom i Miroslavom Šicelom. Ove godine sam odlučila iščitati iz njegovih djela društvenu dimenziju i u kojoj je mjeri sukladan ili raznolik prema povjesničaru i sociologu Ivi Pilaru.
napisala anakapri
Alfred de Vigny
Nepoznati razgovor
Objavljeno 2013. u: Kolo, 6, 2013. http://www.matica.hr/kolo/408/Nepoznati%20razgovor/ napisala anakapri
http://www.kupiknjigu.com/p/skroviti-zivot-submisivne-zene/3620/
Priča je to o usamljenoj ženi koja nije još uvijek iskušala sve što joj život nudi. Tada upoznaje Maxa koji ju odvede u sasvim novi životni stil. Realna slika igre dominacije i podčinjavanja upletena u ljubavnu priču, priču koja počinje nalikovati na silazak stubama u podzemlje dok ne prijeđe u ljubavni trokut.
Preporučujem svima i stoga što je moj prijevod, naravno, ali i stoga što je priča doista zanimljiva, živa i teče strastveno sve do neočekivanog kraja.
napisala anakapri
http://ogranakmaticehrvatskeuzadru.hr/wp-content/uploads/2014/11/ZADARSKA-SMOTRA-4_2014.pdf
U četvrtom broju Zadarske smotre za 2014. godinu izašao je moj prijevod ulomka iz knjige Erica Edelmanna Isus govoraše aramejski napisane na francuskom jeziku. Ovaj kanadski teolog propituje neka od bitnih značenja današnjeg službenog kršćanstva poput “grijeha”, “pogreške”, “puta” i objašnjava u svome nadasve nadahnutom eseju da je većinom s aramejskog prevedeno mnogo toga krivo.
napisala anakapri
http://www.kupiknjigu.com/p/divlja-misao/3643/
Evo i nove moje zbirke. “Divlja misao” nastajala je nekoliko godina. U ovu zbirku uvrstila sam tri ciklusa: Ognjenku, Vučicu i Koštanu. Ognjenka se bavi prirodnim promjenama, vrtlozima klimatskih promjena u jednoj osobi, Vučica se bavi životinjama i kako njima kolaju velike strasti, a Koštana se prisjeća nekih dalekih sjećanja i onih koja tek ulaže detaljno, jedno po jedno, u svoje kosti.
napisala anakapri
Na predstavljanju moje zbirke pjesama “Čelični vuk” govorili su: recenzent dr. sc. Branko Bošnjak, predsjednik Društva hrvatskih književnika Božidar Petrač i dramska umjetnica Doris Šarić-Kukuljica koja je krasnoslovila stihove. Predstavljanje je bilo u ugodnome prostoru Francuske medijateke u Zagrebu.
Prilog snimio, uredio i režirao: Krešimir Švajcer
U prosincu 2013.
napisala anakapri
U hladni ponedjeljak, 09. prosinca 2013., u kafiću Supercaffe u Zagrebu, intimno druženje u povodu moje novoizašle zbirke “Čelični vuk”. Uživajte u krasnoslovu koji vam prenosim. Sve je video zapise snimio i režirao Krešimir Švajcer.
napisala anakapri
Vjetrovita djevojka
Objavljeno u: Republika, 12. 2013. http://dhk.hr/casopis-republika/detaljnije/izdanja-republike-za-2013.-godinu
napisala anakapri
napisala anakapri
Evo jedne stare priče, davno napisane, da vam osvježi Novu 2015. godinuPriča je nastala negdje oko mog 18. rođendana, sasvim metaforički, vjerojatno buđenjem one kreativne sile koja iz niže, prve čakre, počinje ploviti prema drugoj, kreativnoj. Kasnije se, naravno, stvaralaštvo razlije po našim središnjim čakrama. Vrlo mi je draga ova priča, jer predstavlja početak mojeg zanimanja za karakteristike životinja koje možemo pronaći u ljudima.
1.
Zovem se Vučica. Nastala sam jedne strastvene noći kad su se moja majka zemlja i otac svemir jako voljeli. Unutar ljubavnog zagrljaja nastala je njihova najveća želja.
Ipak, unatoč tihoj strpljivosti moje majke i proračunatoj nezamjetljivosti moga oca, oni su prešli preko činjenice mojeg postanka. Zaboravili su da uz božansko podrijetlo mogu biti tek zemaljska životinjica poput drugih Majčinih štićenica. Kad je rođenje bilo blizu, majka je teškog srca svoje čedo dala životinji na othranjenje. Onu, koju je smatrala najpouzdanijom dadiljom malom polubogu, našla je među najkrvoločnijim životinjama. Moja je hraniteljica bila vučica, Divlje Oko. Unutar sebe skrivala je beskrajnu nježnost koju sam ja prihvatila, kao da mi je to zaista moja prava majka darovala.
Životinjska vučica bila je prva i jedina koja je mogla obuzdati strast iz koje sam nastala. Pod okriljem životinjske kože, koja trga tijelo druge radi opstanka, mogla sam rasti onako kako sam i nastala. Moju su pomajku zvali Divlje Oko zbog neizmjerne privrženosti tami u kojoj je nalazila zaštitu i savršenstvo. Divlje Oko živjela je sama. Njezin je odabranik i vjerni pratitelj u nevoljama poginuo godinu dana prije moga rođenja u dvoboju s medvjedom. Zvali su ga junakom, ali samo kad su u prikrajku govorili o njemu. Još tako svježa uspomena razarala je Divlje Oko pa bi postajala žednija krvi nego obično. Pred njome je jedan mladac slučajno samo spomenuo njenoga Ethela, a ona ga je nasmrt izgrizla.
Moja je majka pretpostavila gomilanje žalosti i strastvenog nedostatka predmeta ljubavi u Divljem Oku pa, kad sam ja došla, sva se posvetila meni.
Nikada nisam zamjerila roditeljima. Imala sam zaista izvrsnu hraniteljicu. Kad su me stvarali, dali su mi posebne darove koje nosim cijeli život.
Moja majka dala mi je misao i spoznaju. Njima upravlja moj mozak. Moj otac darovao mi je snagu, duhovnu i tjelesnu. Divlje Oko darovala me ljubavlju, za mene najvećim darom i zato je jako poštujem. Sestre moga oca, crne rupe, dale su mi strast.
Uvijek sam vjerovala svojim darovima. Oni su me vodili do smisla. Kad se traženje rodilo u meni, rodila sam se i ja. Moja pomajka naslućivala je snagu, misao i spoznaju prije nego što sam ih ja uopće nazvala svojima. Traženje je već ostarilo u meni i trebalo ili novi zamah i čistu volju ili ugasnuće. Moja je volja bila zamagljena udobnošću životinjskoga života. Trebao mi je poticaj. Majka me probudila snom.
Zahvalila sam Divljem Oku na ljubavi.
Kad sam navršila 17 godina i kao uljez lutala livadama, kad sam zamrzila svoju dlakavost, došla je majka.
Tu sam noć spavala na otvorenom, čopor je spavao unutar spilje. Voljela sam miris mahovine, mirisala zvjezdanu prašinu u bršljanu. Nesreća je bila izvan mene. Sanjala sam veliku Svjetlost koja me odvela na čistinu šumske livade. Svjetlost me probudila. S mojih udova skinula je dlakavost životinje. Moji su udovi postali duži, zaobljeniji, na šapama sam osjetila duge krakove. Moja prsa nadimala su se dok nisu postala nešto poput voća koje su jeli biljojedi iz našega kraja. Kao da je sva moja dlaka s mene prešla u moju glavu i širila se prema dolje dok mi nije prekrivala gotovo čitava leđa. Velika Svjetlost proširila se mojim očima i rekla mi da imam tijelo sirene.
– Sirena je bila ljubazna, poželila ti sve najbolje i podarila ti tijelo svoje kćeri. Sada si zaista ljepotica. – rekla je Svjetlost.
– Ali, majko, izgledam tako čudno, što će mi sva ova dlaka, zašto sam tako izdužena i zašto su mi prednje noge tako kratke?
– U svijet u koji ćeš odlaziti svake večeri unijet ćeš ljepotu nad ljepotama. Ono što ti se u tvojem svijetu čini čudno, tamo je itekako normalno. Vjeruj mi bit ćeš najljepša. Svake večeri ti si Žena. Bit ćeš nježna koliko želiš biti, zaboravi vučje korake i hodaj na dvije noge. Ti si i dalje Vučica, ali nosiš obilježja i najpametnije životinje. Ti si poput čarolije, no dijete moje, ti si sigurno i najstvarnija moja kći.- nasmijala se moja majka i izblijedjela.
Osjećala sam se moćno i sigurno. Znala sam sada da rastem uz poglede svojih roditelja. Svake bih se večeri pretvorila u djevojku. Tijelo mi se mijenjalo. Postojalo je zrelije, ozbiljnije. Voće je raslo na meni i počelo mi se sviđati. Jedne je večeri bila jaka mjesečina. Došla sam do izvora na kojem je čopor pio i posegnula za vodom. Sada sam već naučila koristiti svoje prednje noge za skupljanje, pa sam tako popila vode. Ugledala sam svoj lik i nasmijala se toj čudnoj vrsti životinje, Ženi. Osjećala sam se i unutar Nje i izvan. Imala sam još uvijek dva tijela.
Sa svojom 21 zemaljskom godinom narasla sam u odraslu vučicu i odraslu ženu. Divlje Oko me promatralo.
– Čopor osjeća tvoju snagu, Vučice. Morat ćeš nas napustiti, ako ne želiš da te zakolju. Volim te, ostani uvijek kakva jesi.
Pošla sam stopama izvora. Voda me vodila da nekih spilja iz kojih su izišli Ljudi. Radili su nešto i stvarali, a ja nisam razumijela. Gledala sam ih dok mi je vjetar šaptao šuštanjem lišća:
– Vučice gledaš u tami. Gledaš ih kako se bore sa svojim nedostacima Uma. Tvoja im majka daruje razmišljanje, a oduzima neprestanu moć vida. Ti pak imaš oči jele. Ona gleda iz prikrajka, njezine oči dopiru u daljinu, ti ih uspijevaš razabrati zbog savršenstva tvojih zelenih očiju. Oči ti sjaje u tami, ne pokazuj ih često, Ljudi će ih se plašiti.
Krenula sam prema stopama vjetra. Htjela sam im se približiti. Mislim da sam razumijela njihov jezik. Shvatila sam koliko različitih jezika ima, jer majka i vjetar govorili su mi jednim govorom, a moji vuci drugim. Ljudi su imali sasvim drugi, pomalo pištajući način sporazumijevanja. Sve sam voljela: i moje panđe danom, kojima sam grabila čvrsto i sigurno, ali i moje nesigurne korake prema ljudskim nastambama. Vidjela sam koliko čudnih stvari nose na svome tijelu pa sam uzela jednom prilikom dok su spavali dijelove koji su mi se činili prikladni. Stajali su na nekoj grani i plesali s vjetrom. Kad sam se drugo jutro probudila, to je odijelo visilo na mojemu krznu i stezalo me oko nogu. Jedva sam ga se otarasila.
Lutajući između dva svijeta navikâ moja dva čopora, osjetila sam da niti jednome dokraja ne pripadam. Niti sam s jednima mogla biti danju, jer su me se bojali i mrzili me, niti su me drugi poznavali, a bojala sam se da me se i drugi ne uplaše. Sve što sam mogla naučiti o noćnom životu Ljudi, usvajala sam s najvećom radoznalošću, ali kad je svanuo dan, morala sam bježati u šumu da me ne ubiju s nekim čudnim granama kojima su me gonili.
Tiha je jeza, poput beznadnog straha, prošla mojim kostima kada sam ugledala jedno malo zalutalo mladunče ispred sebe. Mlado je kasno u noć otrčalo prema šumi i to su ga jutro njegovi zvali unedogled. Nije me vidio, pa sam iskoristila da ga brzim potezom smjestim među svoja usta i odnesem njegovima. Počelo je urlikati, a ja sam se trudila što brže trčati u smjeru zazivanja. Tako me se strašno bojao! Kad su me Ljudi ugledali, osjetila sam ogroman strah u njihovim očima. Moje su oči zasjale suzama (od kada sam postala polužena mogla sam plakati i kao životinja). Spustila sam mlado na zemlju i ono je otrčalo jednom čovjeku. Rekao mu je da sam ga nježno nosila i da ga ništa nisu boljeli moji veliki zubi. Uvjeravao je čovjeka da vuci ne grizu. Čim je dijete bilo na sigurnom, Ljudi su me htjeli uloviti. Brzo sam pobjegla.
U noći kada je tama razbijena velikom svjetlosti iz ljudskih nastamba, moja me majka ponovno posjetila. Ovaj me put dozivala s izvora. Voda je žuborila njezine riječi:
– Pokrij se svojom kosom, jer to što ti visi s glave, to se naziva kosa. Tvoje tijelo nije naviklo na hladnoću. Dovoljno si lutala između sna i jave. Dovoljno noći nisi prespavala. Svjetlost koju vidiš zove se vatra. Vatre se Ljudi boje. Pođi prema njoj i postat ćeš Žena, prava žena. Uplašit ćeš se vatre, ali ne gubi pribranost. Uzmi nešto odjeće, odjeni je i skrij se na sigurno do zore. Tada će te netko već primijetiti. Tvoji te roditelji vole. Ne gubiš ništa od same sebe, životinjsku snagu sada imaš u ljudskoj gipkosti i okretnosti. Nikada više nećeš govoriti životinjskim jezikom, samo ćeš ga čuti.
Jedno vrijeme stajala sam nepomična. Zar je to moguće? Vatra je bivala sve veća. Kao da me je zvala. Pošla sam, a voda iz izvora me je slijedila. Zapitala sam vodu zar će me pratiti do vatre, a ona mi je rekla da se vatre ne boji kao što ću je se bojati ja; ona ju ide svladati.
U noći kad sam postala Žena, vatra je bila ugašena, a mali plamen buknuo je u mome srcu. Probudile su me životinje. Kasnije sam saznala da ih zovu kokoši. Glasale su se neprestance i govorile dobro jutro.
Neki je čovjek stajao kraj mene i miješao neku smjesu. Kad je primijetio da ga promatram nasmiješio mi se i pozdravio me. Nisam mu odgovorila, ali on je nastavio:
– Jednom sam usnio san o velikoj vatri. U toj vatri pojavila se mlada djevojka sa crnom kosom potpuno naga. Ovila je kosu oko tijela i trčala prema nekom nepoznatom dijelu u stravi od vatrenih jezika. Ti znaš da si ta djevojka. Govoriš li uopće?
– Nisam znala da vam je moja majka govorila o meni. Je li vam rekla da me primite u svoju spilju?
– Ali ja ne znam tvoju majku, dijete.
– Svatko zna moju majku. Ona je i vaša majka, ali vama govori kroz san meni kroz pojave. Hvala vam što ste me spasili od vatre.
– Nisam. Sama si se spasila. Kao da te je bilo strah da netko ne vidi tvoju golotinju, pa si se ogrnula nekom starom krpom bačenom na ulici i uletjela u moju kuću. Tek sam te ujutro pronašao kad sam ugasio vatru s ostalim susjedima. Vidio sam te kako trčiš, ali nisam se mogao maknuti od mjesta gdje sam gasio. Reci dijete otkuda bježiš?
– Ne bježim, došla sam živjeti s Ljudima.
– Zar dosada nisi?
– Ne, živjela sam s Vukovima.
– Pazi što govoriš, mogli bi te zatvoriti zbog takvih laži, nitko nikome ne vjeruje na ovome svijetu.
– Ali ja ne lažem!
– Dijete, mirišiš po bijegu, kao da donosiš smiraj dana, kao jesen.
– Miris je moj poput jeseni. Da, to mi je jednom rekla moja majka. Rekla je: Ti si draga moja nastala u jesen, tako si se rodila u jesen i imat ćeš dah hladne jeseni. Nisam ju razumijela, a eto sad znam. Kako vam je puno govorila o meni! Kao da sve znate!
– Star jesam, ali ne znam puno. Mogli bi ti nešto učiniti dok si kod mene. Ljudi se ne vole. Ako zaista nisi živjela s Ljudima, onda nemoj niti htjeti. Oni su grozna bića. Vrati se otkuda si i došla. Takvu ljepotu kakva si ti vrlo lako bi uništili.
– Ne vjerujte mojoj ljepoti, ona je i više snažna nego što vi mislite. Ako ste stari, znači da znate puno o Ljudima, a ja ne znam ništa. Morat ćete me poučiti, jer ja mirišem na bijeg od životinja. Životinje bježe od Ljudi. Ja od njih ne želim bježati.
2.
Ethel je pričao i ja sam učila. Osjećala sam da ljubav vezuje. Voljela sam Ethela poput oca. Rekao mi je da mu je žena umrla od ugriza vuka. Ugrizao ju je za vrat i ona je iskrvarila nemajući dovoljno snage da ga zazove i probudi. Ethel se nije pomirio s krivnjom koju je osjećao zbog svog sna te noći. Plakala sam zbog svojih porodica. Moja vučja porodica bojala se ljudske, a ljudska je od straha ubijala vučju. Kad bi se strah ujedinio iz očiju obje obitelji, nastao bi isti sjaj u očima. Divlje Oko bila je moja majka, a Ethel moj otac. Njihov žar očiju sjajio je jednako.
Jednom je Ethel smiješao neki napitak i smijao se plačući. Nikada nije bio tako veseo. Smijala sam se i ja. Bio je to smijeh prošlosti.
– Vučice, imaš nešto u očima, govorio bi mi, kao da poznaješ puno toga, a opet tako si mlada. Tragam stalno za dubinom tvojih očiju. Tvoj osmijeh leluja na vjetru, ali ne staje, zajedno s tobom plovi. Gdje li si rođena, dijete?
– Smijeh su nam dale hijene dok nisu postale ljute i ohole, objašnjavala sam mu. Tada su bile dobre, ali to je bilo tako davno da niti ja ne znam.
– Nikada te nisam upoznao.
– Upoznat ćeš me kad shvatiš zemlju.
– Onda te neću nikada upoznati. Nitko od nas ne shvaća zemlju. Ona je ćudljiva i preponosna da bi nam to dopustila.
– Meni je dopustila.
– Čudna si ti, Vučice.
– Poznaješ ti mene, Ethele, ali ne znaš odkuda. Poznaješ me iz vremena kada si bio Vuk. Drago mi je što sam te srela. Divlje Oko bi bila sretna da zna kako živiš u tako lijepoj životinji.
Tako bi Ethel i ja razgovarali u kasnim noćima koje su uvijek bile nevjerojatno hladne. Čak i dok sam gola hodala poljima, u vrijeme svoje preobrazbe, nije mi bilo tako hladno kao u udobnosti ljudske nastambe. Možda je to bila samo nostalgija. Kada je došao trenutak rastanka, zaželjela sam ponijeti dio Ethela sa sobom. Uzela sam njegovu ruku u svoju i prislonila je na prsa. On mi je predao zeleni kamen.
– Jedan čovjek ima drugi kamen. Njegov je kamen plavi. To sam sanjao kad sam bio mladić. Znao sam da ću te sresti, nepoznata djevojko. Čini mi se kako sam samo za tebe živio. Čovjek s plavim kamenom iz mojih snova udružit će se s tvojim plamenom, taj će plamen zasjati kao jedan. Tada će se naći vaše dvije prirode. Zelena i plava priroda, to su Zemlja i Nebo. Svod je njihov između, a vi ste njegovi potomci. Pođi, zadaću svoju započetu završit ćeš bez mene.
Otišla sam u zoru. Zeleni kamen sam progutala.
Kako je daleko moja spoznaja! U svijetloplavom horizontu otkrila sam oblačak sumnje i molila se precima. Otkrila sam kako tišina njeguje, tješi svojim rukama od dima. Hodajući kopnom na kojemu žive Ljudi osjetila sam tišinu, sumnju i strah, a gomilali su se tamom u meni poput šarenih perjanica ptica u vučjem svijetu.
Moja je majka imala pravo. Doista sam bila ljepša od drugih žena. Divili su se mojoj ljepoti i nudili mi svoje sužanjstvo. Mislili su da moraju služiti ljepoti pa sam imala najljepše haljine, puno prijateljica i puno lijepih prijatelja s kojima sam svakodnevno razgovarala. Konačno su mi dosadili ti razgovori, svedeni uvijek samo na moju ljepotu. A ja sam znala još tako puno toga! Željela sam pričati o ljepoti drugih životinja što su drugi smatrali jako čudnim. Životinje u njihovim očima su bile sve one koje nisu Ljudi i nisu zavrijedile da ih se uspoređuje s ljudskom ljepotom!
Poslije nekog vremena shvatila sam da me smatraju zalutalom božicom. Zvali su je Princeza Enat. Nestala je neke tmurne noći, a govorili su da mi je sigurno stradalo sjećanje i da sam za sjećanje dobila ljepotu. Sve me je to nasmijavalo i kad god sam govorila suprotno, pripisivali bi to nekom mom urođenom ludilu.
Katkad bih posjetila Ethela na konjima koje su mi poklonili i on mi je uvijek nanovo preporučivao da ostanem u toj dragoj obitelji koju su svi voljeli i kojoj su se svi klanjali. Moji domaćini su bili kralj i kraljica i govorili bi mi “naša kćerkice”, jer su najvjerojatnije zaista jako voljeli svoju kći Enat. Ja sam kod njih nalazila utjehu i pripadnost koju sam izgubila otišavši iz čopora.
Život te tako veže uz čopor. A ja sam htjela putovati. Otišla sam jedne tmurne noći kako bi mislili da se princeza Enat dala na jedno od svojih lutanja. Bilo mi je žao ostaviti kraljicu i kralja pa sam ih poljubila rosom kako bi me se sjećali.
Na brodu na koji sam dospjela pojavio se Čovjek s plavim kamenom. Bio je u društvu lijepe žene i, smijući se njenim šalama, zasjao je svojim plavim očima u mojem pravcu. Vjetar je puhao u moja leđa i sunce je sjalo u moje oči, prsa su moja blještala zlatom na haljini, ali ništa nije toliko vrištalo radošću kao moje srce. Plave su oči pogledale u mojem smjeru i skrenule pogled. Čovjek s plavim kamenom nije me prepoznao. Usnule njegove oči probudile su još žešću ljubav u meni tog dana na palubi.
Lijepa se žena smijala.
I onda je zavladala Ljutnja. Ljutnja koje se moj otac bojao. Ljutnja se vidjela na mojim obrvama, šutnjom sam krila strast koju su u meni posijale crne rupe. Zašto je moja tišina privlačila ljude, ne znam, oni su vješto unosili raspoloženje na brod, ali čim bih se ja pojavila, tišina je prelazila na njihove uzvike i uzvici su postajali nečujni. Tako me je vjerojatno i primijetio. Čovjek s plavim kamenom obgrlio me svojim odijelom jedne večeri na palubi. Moje su oči plašile, a tajanstvenost ga je privlačila. Bio je pravi Čovjek. Bio je ono neznano što ja nisam imala, a Ethel mi nije rekao da ću to toliko zavoljeti. Kako sam znala da je on taj koji ima plavi kamen? Osjećala sam kad je progovorio Vjetar, zaplesalo more i nasmijalo se Sunce. I strašno sam ga se bojala. Znala sam da sam ja zeleni kamen progutala, a ako ga on i negdje ima, kako ih sjediniti kad su sad dio naših tijela?
Rekao mi je da se zove Mirith. Bojala sam se ljutnje u lijepoj ženi.
-Reci, zar se tvoja žena noćas ne ljuti kad ti razgovaraš samnom?
-Koja žena?
-Plava žena s kojom si se jučer smijao.
-Ali ona je moja sestra, zašto bi se ljutila.
-Drago mi je. A gdje skrivaš plavi kamen?
-Kamen, kakav kamen?
-Ti ne znaš za plavi kamen…Zar ga nisi trebao progutati?
-Kako si ti čudna djevojka. Ali unatoč svojim bizarnim šalama, jakim očima koje kao da razotkrivaju, nevjerojatno me privlačiš. Odkuda dolaziš?
-Iz šume, ne znam kako se zove. Znaš, ti si prvi koji me to pitao, ostali su uvijek pretpostavili da znaju odkuda sam. Moja je šuma sada daleko, i čopor, i obitelj, i Ethel, jedino vjetar pjeva, čuješ li ga?
-Kako ti je ime, zagonetna djevojko?
-Zvali su me Enat, princeza Enat, ali zovem se Vučica.
-Enat, zar si to ti? Poznavao sam Enat prije nego što je otišla, ali ti si mnogo ljepša od nje.
-Ja sam Vučica. Ali zašto i ti govoriš o ljepoti? Zašto je vama Ljudima tako važna ljepota, što vidite u njoj? Ti mene ni ne poznaješ. Nešto sam krivo učinila, mislila sam da ti mene poznaješ kao i ja tebe.
-Ali ne razumijem te.
Otišla sam, jer je more urlalo. Njegovu ljutnju nisam htjela izazivati. Molila sam se precima, ali nisam razumijela. Trebalo je još vremena.
Pričali smo. Rekao je da još nije upoznavao tako dugo osobu, a da me još uvijek niti malo ne poznaje. Sada sam se ja smijala, vodio me po palubi, stigli smo i u neko mjesto, onda smo šetali beskrajne šetnje, kupali se u moru. Bila sam tako sretna. Stalno sam ga propitkivala o prošlosti da saznam o plavom kamenu, ali ništa iz njegova života nije upućivalo na to. Već sam pomislila da me Ethel prevario.
Rekla sam mu da želim naučiti sve o umjetnosti ruku u Ljudi. Shvatio je kasnije da ne znam čitati i pisati, iako ja nisam znala što to znači. Rekao je da nikada nije sreo nekoga tko tako brzo pamti. Naučio me toliko toga, a kada više nije znao, učila sam sama. Dugo i dugo bih čitala, a on me promatrao. Nisam mu rekla o svojoj ljubavi, htjela sam znati nešto o kamenu prije nego ga zavolim do kraja. On bi pričao o nekoj ženi koju iznimno voli, jer je posebna, bojala sam se znati.
Znanje je bilo vrhunac kojemu treba doći. Tako sam strastveno željela stići, saznala sam da postoji više vrsta strasti. Strast je činila mnogo u mome životu. Majka je jednom rekla da sam sazdana iz strasti. Tada nisam razumjela. Mirith me volio. Volio me strastveno. Željela sam da me zavoli plavo.
Jednog me jutra poljubio. Rekao je da ne može više. Pitala sam ga što. Rekao je da me više ne može čekati, jer me strašno voli. Poslije mi je rekao da se to zove Poljubac. Ja sam tu radnju osjetila toplom i nježnom. Poljubila sam i ja njega, ali sam mu rekla da ga mogu čekati, čekati dok me ne zavoli plavo. Nije razumio, a sunce je blistalo. Otkrila sam strast iz koje sam nastala. Naučio me svakom koraku, pokretu i doticanju. Ja sam njega naučila tišini. Voljeli smo se sami. Nitko nam nije dolazio. Sjetila sam se majčinog svjetlog smješka. Otac mi je došao u san. Pitala sam ga koliko je sretan. Rekao je da je njegova sreća daleko, negdje u pustinji, ali da je dobro sačuvana. Mirith je rekao da sam govorila u snu. Nisam razmišljala o plavom kamenu, kupala sam se u novosti i neznanju.
-Osjećam tvoju tugu. To je ono ljudsko u tebi. Zašto misliš da je plavi kamen još uvijek u obliku kamena, zašto misliš isto za svoj zeleni?
-Majko, ja ga volim.
-Znam i to je dobro.
-Voli li on mene samo strastveno?
-Ne znam dijete, poznajem tvoje osjećaje, ali ne i njegove, morat ćeš sama saznati.
-Pa kako da ih nađem?
-Misli, Vučice, osjećaj i stvaraj.
Otišla je sa zorom. Ljutila sam se na nju. Taj dan je kišilo. Mirith se bojao grmljavine. Rekao je da stvara tjeskobu u njemu. Rekla sam mu da to meni otac odgovara na moju ljutnju i da me kori. Rekao je da ja nisam kriva.
– Mirith, ne razumijem što mi je činiti. Ne znam te. Majka i otac se ljute što ne razumijem. Morat ću otići od tebe. Morat ću te upoznati na daljinu.
-Nećeš mi to napraviti! Želim te vječno uz sebe.
Zahvalila sam vjetru što ga je uspavao. Ujutro sam otišla. Mirith je spavao nedotaknuto i nisam ga poljubila. Napisala sam mu pismo i ispričala se na odlasku. Kasnije me jako rastužio rastanak. Znala sam da je tužan. Osjećala sam njegovu tugu i znala sam da je plava. On je bio plavi kamen, on je rođen iz samog oceana, ali je to zaboravio. Htjela sam doći k njemu, ali odjednom, on je otišao, napustio našu pustinju. Nisam ga uspjela naći niti na jednom našem mjestu. Njime je zavladala tuga, ona tuga iz koje je nastao. Bio je previše napuštan, a ja sam ga isto napustila.
Ovoga puta nisam plakala. Samo sam gledala u tjeskobu.
3.
Otac je grmio cijelu noć.
-Zašto si mislila da je traženje daleko od tebe?
-Mislila sam zbog čopora. Kako sam mogla napustiti čopor i tražiti, napustiti Ethela i tražiti, napustiti obitelj i tražiti, morala sam i Miritha da ga ponovno nađem.
Nisam ga našla. Tiho sam plakala, zahvaljivala majci na suzama. Zašto je baš Čovjek moje traženje, i to baš Čovjek koji ubija moj narod, a ne poštuje svoj?
A opet Mirith nije tek Čovjek. On je ispunjenje. I zato sam ga se bojala, došla sam prebrzo, prerano, nespremno svojem snu i ispunila ga, a nisam niti znala. Htjela sam biti nježna, a bila sam gruba.
Vjetar je šaptao moju brzopletost, a ja sam se kupala u moru. Htjela sam zaboraviti.
Našla sam ga daleko, tek u pogledu. On me nije primijetio. Bio je tamnih plavih očiju, podsjetio me na Divlje Oko. Nekako se nije uklapao u obitelj, više se uklapao u moj čopor. Postajao mi je sve draži, ali nisam prilazila. Bojala sam se smrti ljubavi. Osjetila sam ponos i to me ubijalo. Strasti nije bilo niotkuda. Primijetio me jednom dok sam ga slijedila.
-Zašto me slijediš? – nije me prepoznao.
-Htjela bih znati je li me još osjećaš.
-Ali ja te ne poznajem!
-Oči su tvoje pretamne, znači da tuguješ. Nisam te htjela napustiti, sad znam da si ti moj plavi kamen.
-Vučice?
Otišli smo na večeru. Bio je vatromet. Netko je ispalio mnogo svjetala koje su učinile neki lijepi lik na nebu. Htjela sam zaspati na njegovoj ruci. Htjela sam reći nešto novo i neponovljivo.
-Kako si ti?
-Pa otkada si otišla bavio sam se poslom. A ti?
-Ja sam te tražila.
-Zašto si otišla?
-Ne znam, bojala sam se.
-Još se bojiš.
-Ne. Nisam više Životinja. To je sigurno. Dok sam bila, sve je bilo jasno, a sad…
-Ljudi to ne znaju. Ljudima je uvijek sve nejasno i složeno.
-A ja sam poznavala…
-Želiš li opet otići, pođi sada.
-Ne želim.
Slušali smo strelice kako padaju.
Zovem se Vučica. Nastala sam jedne strastvene noći kad su se moja majka zemlja i moj otac svemir jako voljeli. Unutar ljubavnog zagrljaja nastala je njihova najveća želja, ja. Unutar strastvenog ljubavnog zagrljaja ja sam se voljela sa Mirithom. Dohvatila sam svoju pticu, uhvatila svoje smirenje, darovala se. Nisam tražila više, osjetila sam da više neću čuti majku i oca, vjetar i jele, more i ptice, osjetila sam da više ne znam njihov jezik, da ih više neću poznavati. Osjetila sam sebe u sebi i znala da ću postati majka. Zaista, postala sam jedna od majčinih kreacija. Ona je rekla da ju nisam razočarala. Ona je rekla da sam joj predala natrag pustinju. Znala sam da su našli sreću.
Razmišljala sam, gledala i vidjela kako se odgovori mijenjaju. Ali više nisam bježala od pitanja.
Ana Kapraljević, Zagreb, 1998.
napisala anakapri
napisala anakapri
„Hoćemo li mi uvijek posljednji prihvaćati zdrave nazore ostalih nacija?
One su ispravile svoje greške: kada ćemo mi ispraviti svoje?“
Voltaire, Rasprava o toleranciji
Novi vjetrovi pušu na Balkanu. U osvit novog desetljeća 21. stoljeća razbuđeno stanovništvo zijeva u nove izazove: Hrvatska mijenja političku strukturu u proeuropsku (odustaje od svojeg redukcionizma i vlastitih interesa); Bosna i Hercegovina raspliće zamršeno klupko diplomacije sitnog zuba koja već dugo podsjeća na osinje gnijezdo; Srbija se vraća revalorizaciji „junaka“ (ne želeći priznati vlastitu prošlost); Kosovo buja pod inozemnom zaštitom iživljavajući san o vlastitoj državi; Crna Gora se nećka između ovaca i novaca; Makedonija spava nesvjesna, vodeći nesmisleno beskrajnu borbu s Grčkom; a pridružena nam Albanija ionako hoda sama svojim vlastitim koracima već tisućljećima.
Povezani vjerom i nevjericom, plitkim strastima i mržnjom, ukopani u nužnost zajedničke geopolitičke važnosti koju imamo za vanjske svjetske pokretače, malaksalo gmižemo zajedno, korak nam se vuče, glupost nam se množi, a inteligencija bježi što ju noge brže nose. Jesmo li još uvijek u kaljuži? Ima li naša „regija“ budućnost ili nam predstoji još trzanja, mučenja, grabljenja i kajanja? Tko predstavlja našu „regiju“? Gdje nam je moćni vođa, moderator Jugoistočne Europe, kako si volimo tepati, ili lider Zapadnog Balkana, kako nam se drugi podsmjehuju?
U eri globalizacije, novog svjetskog poretka koji je sve samo ne kiberkomunizam , u doba neoproletarijata, tehnološkog apartheida i tzv. radionica znoja u zemljama Trećeg svijeta, a sve češće prisutnih i na Zapadu, u to okrutno doba kad se javlja nova kasta svjetske financijske oligarhije, zemlje Jugoistočne Europe tuku se oružjima prošlog stoljeća: zavišću, častohlepljem, neznanjem i uspoređivanjem. Bijeda naše učmalosti, neodgovornost vladajućih slojeva društva prema vlastitoj državi i njezinim građanima te opasna letargija u koju sami građani svakodnevno padaju prožeti običnim konzumerizmom i održavanjem bijednih poslova zbog golemih kredita – sve je to dovelo do općeg moralnog propadanja iz kojega će se teško roditi neki novi umovi. Mlade generacije zbog nedostatka discipline i obijesti prihvaćaju kompjuterske ekrane kao nove roditelje, dok im vlastiti roditelji, profesori, redarstvenici i konačno političari ne predstavljaju nikakvu vlast. Sve društvene strukture polako gube moć u očima dvadesetogodišnjaka, jer je jedini autoritet ostao cyber prostor, pritisak vršnjaka i koristoljublje.
Granice su nestale na Internetu, na televiziji i u internacionalnim kompanijama, pa ipak, granice su ostale u našim umovima i neće tako lako nestati, jer je svaki pojedinac određen time da se ograniči stavovima, pripadnošću i ciljevima. Kakva će biti budućnost Jugoistočne Europe ako se vanjske granice izbrišu, a osobne granice ostanu, možda još čvršće nego dosad?
Termin Zapadni Balkan ili kako nas vide druge zemlje
Termin Balkan sadrži u sebi dva osnovna značenja, geografskog prostora i geopolitičke određenosti. Balkanizacija Balkana počela je prije više od jednog stoljeća kad se onodobno otomansko carstvo počelo cjepkati na manje dijelove, na komadiće, uslijed srpskih i grčkih ustanaka. Od 19. stoljeća taj se termin balkanizacije zadržao za svako geopolitičko određenje pri kojemu se određeno carstvo ili država počelo komadati na manje dijelove. Međutim, taj termin u sebi sadrži i preneseno značenje po kojemu je područje zahvaćeno balkanizacijom područje sukoba, nasilja, pomutnje, nestalnosti i bezakonja. Desila se i najnovija balkanizacija, ako ostanemo vjerni terminu, u devedesetim godinama 20. stoljeća s raspadom Jugoslavije i Domovinskim ratom.
S druge strane, termin Zapadni Balkan, novog je nastanka. Nastao je 1998. kao politički termin koji određuje regiju zahvaćenu sličnim problemima. Radi se naime o balkanskim ratovima devedesetih i o siromaštvu, korupciji i ostalim posljedicama prelaska iz socijalizma u kapitalizam i neoliberalizam. Regija prema tom određenju obuhvaća Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Makedoniju, Kosovo i Albaniju. Koliko je taj termin neprimjeren i izazivački dosta su govorili mnogi povjesničari i sociolozi, pa je u jednoj televizijskoj debati politolog Anđelko Milardović čak s mnogo doze ironije naglasio da bi bilo lijepo kad ne bismo (Hrvati) boravili na Zapadnom Balkanu već na zapadnom balkonu (i gledali promjene s visine, pretpostavljam). Neprimjerenost termina je i druge prirode. On naime pretpostavlja da se strukturalni problemi kao što je nedostatan razvoj i etnički nacionalizmi tiču isključivo te „regije“, udaljene od Europske unije, budući da u sebi ne sadrži pridjev europska. Time se „regiju“ Zapadni Balkan udaljuje, ograničava na samu sebe i potiče na cijepanje granica unutar nje same, ali ne i izvan nje. Europski stratezi ne razumiju da je lakše pocijepati granice van „regije“ nego unutar nje same.
Unutar te „regije“, svaka zemlja, posebice Hrvatska i Srbija, teže nametanju svoje zemlje kao moderatorice cijele „regije“. U ispraznom nadmetanju pati gospodarska razvijenost, profesionalni i sveučilišni kadar odlazi iz „regije“ u Europsku uniju i Ameriku, a opća javnost ostaje zbunjena između težnji i stvarnih ostvarenja, te se dijeli, kao u doba socijalizma, na lijeve i desne, iako takva podjela više uopće nije učinkovita. I dok nas vanjski promatrači i akteri vide kao nedovoljno razvijene, častohlepne, neprofesionalne, slabe ili lijene, dotad sve zemlje „regije“ o sebi misle mnogo više nego što pokazuju, ovise o vanjskom kapitalu, nedovoljno proizvode i muku muče s novim valom nacionalizama, regionalizama, religionizama i drugih izama. Pritom neprestance ostajemo u tranziciji, a transformacija nije ni u korijenima.
Problemi u proširenju – ujedinjenje i razjedinjavanje
Koliki god bili problemi u „regiji“ očiti i ozbiljni, valja ih prvenstveno sagledati u širem kontekstu. Europska unija sa svojih 27 članica prolazi sljedeće probleme: Europski ustav kao konstitucionalni dokument još uvijek ima problema sa provođenjem na razini cijelog korpusa Unije; radno aktivno stanovništvo i njegov aktivni broj efektivno pada u cijeloj Uniji (demografi pretpostavljaju da će staro stanovništvo Unije porasti 2050. na 29,9%); Unija je jako oslabila na financijskome planu pridruženjem posljednjih triju novih tranzicijskih zemalja, a da ni ne spominjemo sve brže rastuće promjene u financijskom sektoru te u dugovanju čak i osnivačica Unije, poput Grčke. Unija istovremeno pokušava urediti razne strategije za svoj vlastiti oporavak kao što su konvergencija, odnosno financijska pomoć za stvaranje poslova i poboljšanje poslovanja u najmanje razvijenim regijama Unije. Zatim su tu kompetitivnost, odnosno strategija koja pomaže, i opet financijski, državama koje imaju najbolje izvozne brojke prema zemljama koje nisu članice Europske unije. Ovom se strategijom teži razviti društvo znanja, odnosno poboljšati europsku tehnološku i inženjersku kompetitivnost u odnosu na zemlje visokih tehnologija, kao što su Japan, Kina i Amerika. Strategijom teritorijalne suradnje Europska unija želi poticati međugraničnu suradnju na polju urbanog, seoskog i graničnog razvoja, te potaknuti ekonomske veze među regijama same Unije.
Sve navedene probleme Unija pokušava riješiti raspodjelom na model koncentričnih krugova, koji je u upotrebu kao politički termin ušao još 1994. godine, ali je i dalje aktualan. Naime, članice najbliže zajednice surađuju najtješnje, zatim slijede udaljenije regije koje su unutar Unije članice na ekonomskom nivou, dok će zemlje Istočne i Jugoistočne Europe moći sudjelovati u Uniji s puno manjim pogodnostima, od najužeg kruga prijatelja. Kao što je to rekao američki politolog Paul Kennedy „dok se jedna regija bori za integraciju, druga nastoji upravljati decentralizacijom, a ni jedno ni drugo vodstvo nemaju vremena za gubljenje na manje urgentne probleme.“
Na društvenome pak planu mijenja se odnos između kapitala i radne snage. Kapital je u svojoj biti globalan, a radna snaga je u pravilu lokalna. Kapitalistički interesi multinacionalnih tvrtki, sa sjedištima najčešće u razvijenim zemljama Europske unije i u Sjedinjenim američkim državama, teže tome da se radna snaga razjedini, da izgubi svoj kolektivni identitet radništva, pa se povećava tzv. neoproletarijat. On je u lošijem položaju od klasičnog proletarijata, jer je razjedinjen i neorganiziran. Sindikati su u nestajanju. Kapital se naprotiv organizira i koncentrira na centre moći. Omalovažavanje radnog stanovništva u vidu sve manje socijalne osviještenosti i sve lošijih radničkih prava u Europskoj uniji velikim zaletom uzima maha, dok je u „regiji“ sve to upravo presporo, prema mišljenju kapitalističkih silnika. Rad na određeno vrijeme upropaštava tradicionalnu sliku obitelji, jer se mlade žene ili odlučuju da ostaju doma i budu kućanicama (budući da im poslodavci najčešće otkazuju posao nakon iskorištenog porodiljnog dopusta) ili uopće ne rađaju u strahu za svoju karijeru. Tako se demografska slika Europe sve više postaruje, a pokreti za radnička i ženska prava vođeni dva stoljeća gube borbu pred kapitalističkim palčevima.
U oazi Jugoistočne Europe, koja sporo kaska za neoliberalnom hegemonijom novčanica, problemi su druge prirode. Prema mjerilima Europske unije, „regija“ treba zadovoljiti određene kriterije. Treba provesti vladavinu prava i demokracije, što bi značilo poboljšati učinkovitost države u kontroli korupcije i u prohodnosti administrativnog sektora, ponajviše u segmentu javne uprave koju treba decentralizirati na lokalne samoupravne jedinice. Trebalo bi i promijeniti nepovjerljivu klimu prema inozemnim ulagačima. Sve to ide veoma sporo, prema kriterijima Europske unije, pa se čak i za najbolje razvijenu članicu regije, Hrvatsku, ne može računati da će tako skoro u Uniju, jer ne provodi dovoljno brzo i učinkovito zadane reforme. Hrvatska se doduše trudi dokazati svojim europskim kolegicama, pa se u medijima vrlo vješto manipulira propagandom proeuropske struje. Pritom su ponovno u igri metode binarnih kompozicija na dobre i loše, crne i crvene, lijeve i desne, stare i nove, primitivne i kulturne, kao da to sve ima veze s profesionalnom i odgovornom ulogom najviših dužnosnika neke države, diplomatskim i političkim mjestima predstavnika jednog naroda.
Postoje tu i drugi problemi. Na prostoru „regije“ postoji devet različitih naroda. Pa ipak, razvojem „regije“ ne raspolažu sami narodi, već inozemni interesi. Neprestana borba mentaliteta i predrasuda te povijesno nepovjerenje među narodima samo još više uvećavaju nemogućnost promjena na regionalnome nivou. Međunarodno nepovjerenje u „regiji“ direktna je posljedica neznanja i lošeg obrazovanja naroda prema narodu i države prema državi. Nepriznavanje povijesnih činjenica u nedavnome ratu predstavlja još veći problem, jer se čak i na razini osnovnoškolskog obrazovanja nalaze udžbenici koji neupitne činjenice iz nedavnog rata tretiraju krajnje drukčije, ovisno o državi u kojoj se o tome uči. Tako se samo udaljuje i za nove generacije mogućnost međusobnog povjerenja i suradnje.
Socioekonomska heterogenost uopće ne postoji. Razlike u ekonomskom razvoju najbolje su vidljive u odnosu Albanije i Hrvatske, koje čine dva pola razvoja. Inzistira se na nacionalnim, vjerskim i patrijarhalnim predrasudama. Žene su više obrazovane u Hrvatskoj, ali i najviše nezaposlene, tragično loše obrazovane u Albaniji, ali i najviše nezaposlene, pa je veća nezaposlenost žena i njihovo manjkavo obrazovanje direktan uzrok sve veće neobrazovanosti mladih i loše obiteljske situacije, dok raste i obiteljsko nasilje, kao najgori dokaz moralne dekadencije, pod utjecajem nedavnih ratnih prilika i pritom još uvijek aktivnih posljedica. „Željezni zakon nadnica“, koji stiže s fundamentalnim kapitalizmom na regionalne prostore, ne ide nam također u prilog.
Kako ćemo se uopće uspjeti ujediniti? Europska unija je shvatila, u posljednjem proširenju, na primjeru Slovenije, teško bi bilo isto rješenje za „regiju“ Zapadni Balkan. Proširivanje Unije samo jednom članicom, Hrvatskom, ostavilo bi „regiju“ u vrlo nezavidnom ekonomskom položaju, u položaju nedostatnog razvoja. Po njihovim procjenama, bolji je primjer proširenja Bugarske i Rumunjske, prema kojima bi se proširivalo u fazama, što znači, da bi svaka zemlja „regije“ trebala biti na relativno istome stupnju razvoja. O tomu nam svjedoči izlaganje Martina Brusisa iz Bertelsmann Fondacije koji je 2005. u Zagrebu izjavio slijedeće:
„Za odnose Unije i trećih zemalja na njezinoj periferiji, diferencirano proširenje donosi osobitu mogućnost. Diferencijacija proširenja omogućuje zemljama Zapadnog Balkana i ostalim mogućim zemljama kandidatkinjama jedno fleksibilno integriranje, čineći granice između zemalja članica, nečlanica i zemalja kandidatkinja puno više propusnima.“
Jedan drugi dokument, nazvan „Balkan u Europskoj budućnosti“, koji je izradila Međunarodna komisija za Balkan, i u kojoj je između ostalih sjedio i Neven Mimica, ali i Šveđanin Carl Bilt, prognozirala nam je sljedeću budućnost:
„Novi regionalni pristup koji Komisija zagovara zahtjeva ponovno uvođenje nestalih poticaja. Međuzavisnost država je mnogo važnija za budućnost Balkana nego što je to bilo u bilo kojem drugom dijelu Europe. Ondje su mala i neprivlačna tržišta. Njihova ekonomska održivost zavisi o stvaranju zajedničkog ekonomskog područja koje bi privuklo strane ulagače. U tom je smislu regionalni pristup nužan uvjet za razvoj. Na Balkanu bi pristupna strategija trebala biti mješavina klasične državotvorne politike s onom koja bi ciljala preoblikovanju nacionalne države u državu članicu. Na Balkanu se suočavamo sa „strategijom stvaranja države članice“. Proces stabilizacije i pridruživanja jednostavno nije najbolji okvir za to. On također ne osvjetljava europsko praktično sudjelovanje u regiji i njegov intenzitet. Strategija će predvidjeti tri koraka. Prvo, predlažemo da u jesen 2006. Europska unija sponzorira Samit koji bi svim balkanskim zemljama predstavio njihov tijek pristupanja Europskoj uniji. Samit će pregledati dostignuća svake zemlje zasebno u ostvarivanju Kopenhaških kriterija i, u skladu s time, Unija će odlučiti hoće li odmah početi s pregovorima o članstvu ili će potpisati pretpristupni Europski ugovor o stvaranju zemlje članice s onim zemljama koje još ne zadovoljavaju za pregovor o pristupanju. Komisija vjeruje da je realno početi pregovore o pristupu Uniji 2009/2010., pretpostavljajući da će Europski ugovor dovesti do zadovoljenja Kopenhaških kriterija. Pristupanje Uniji bi se moglo prema tome ostvariti 2014/2015.“
Ako ovaj odlomak pojmimo vrlo široko, pa oduzmemo godinu-dvije i primijenimo način ulaženja u Uniju poput onog kakav je bio u slučaju Rumunjske i Bugarske, dakle procesom diferencijacije, odnosno po fazama, znači da će zemlje Jugoistočne Europe odnosno Zapadnog Balkana, ući u neku vrstu unije prvenstveno ekonomskih razmjera, u svojevrsnu interesnu regionalnu skupinu. Međutim, do punopravnog članstva svake zemlje u Uniji doći će u kratkim razmacima, od zemlje do zemlje. Faze nam se naime nadopunjuju: promjene koje nas očekuju toliko se sporo odvijaju u svakoj od zemalja u „regiji“, klima reforme nije pravo ni započela, a o mentalitetu kapitalističkog poslodavca ni da ne govorimo – takav ne postoji. Divlji kapitalizam, rasprodaja državnim firmi privatnicima, privatizacija zdravstva i obrazovanja odgovara drugoj polovici 19. stoljeća u zapadnim zemljama. „Stvaranje zemlje članice“, kako to naziva Komisija za Balkan, tek je započelo i trajat će još dugo – nadajmo se da ćemo to do kraja druge polovice 21. stoljeća završiti.
Mogli bismo dakle zaključiti da je u interesu svake zemlje „regije“ da poštuje regionalni pristup i da su već zacrtani kriteriji „stvaranja zemlje članice“, tj. onakve zemlje koja bi mogla odgovarati slici koju bi ta buduća zemlja članica trebala prikazati o sebi. Ipak, svaka zemlja Zapadnog Balkana ima svoj identitet, a u sebi mnoštvo drugih manjih identiteta, koji, zasnivani na mentalitetu, predrasudama, povijesti i mitologiji, ne mogu nestati unutar desetljeća-dva. I opet se vraćamo na granice za koje nam mediji i elektroničke mreže sugeriraju da su nestale, Unija i ostale globalne sile teže tome da granice nestanu unutar njenih članica, ali da se zadrže granice s trećim zemljama, a tu su i one unutarnje granice koje se ne prelaze, koje žive i dalje vrlo čvrsto čuvane vlastitim graničarima u svakome od nas.
Model za budućnost
Postoji li mogućnost kojom bi se isplivalo iz nejasne vizije vlastite budućnosti? Postoji li mogućnost da će svaka zemlja Jugoistočne Europe preuzeti odgovornost za vlastitu sliku u medijima, za vlastite kadrove koji odlaze u inozemstvo, za vlastite loše postupke u prošlosti, ali prvenstveno, postoji li ikakva mogućnost da postanemo odgovorni građani koji će djelovati u skladu s prosperitetom koji smo si sami zacrtali kao strategiju i koju nam nije nametnula neka vanjska sila?
Dok god se ne uravnotežimo u globalnim razmjerima na ekonomskom, kulturnom i društvenom nivou, sve se težnje čine neostvarivima. Granice još dugo neće nestati. Binarne će kompozicije još dugo prevladavati. Dok ne shvatimo da se vrlo teško napreduje dok zemlje susjede pate na mnogo nižem nivou razvoja, dotada će se granice klaustrofobično čak i poticati. Suživot, multikulturalizam i gospodarska sloboda protočnosti roba, kapitala i ljudi, plemenite su ideje koje dolaze iz same Europske unije, iako je činjenica, koliko god zemlje članice to propagirale, da se i same bore s provedbom istih i danas a da će se time baviti i u bliskoj budućnosti.
Mi bismo na ovim rastrzanim prostorima konačno trebali shvatiti da upravo te ideje čine jedinu međunarodnu i zajedničku politiku zemalja Zapadnog Balkana. Ne mislim pritom da moramo nastupati kao jedna, ali kad bi svaka zemlja provela svoj dio mijenjanja i prilagodbe, moglo bi se govoriti o regionalnome pristupu, ali ne prema zemljama Zapadnog Balkana, već regionalnome pristupu samih balkanskih zemalja prema trećim zemljama. Time bismo sami oblikovali granice. Zvala se ta „regija“ Balkan ili Europa, trebala bi usvojiti koncept, pa makar i tuđi, i provesti ga na svoj način. Konačno, ono što nam je potrebno već stoljećima, jest ravnopravna suradnja odraslih, zrelih država, pa ako ju nismo ostvarili u carstvima, socijalizmu i kapitalizmu, možda nas upravo ovo novo doba, gdje se rađa novi svjetski poredak i nova vrsta upravljanja, zove na korjenite promjene.
Voljela bih konstatirati da su se nacionalizmi i regionalizmi svih vrsta izdivljali i da ćemo okrenuti novu stranicu. Bojim se da je prostor Zapadnog Balkana još uvijek premalo obrazovan i previše ranjen u međusobnim sukobima da bi si pružili ruku i krenuli zajedno naprijed. Razlaz u ekonomskim slojevima sve je veći, razlika između razvijenosti pojedinih prostora sve istaknutija. Voljela bih napisati da je svaka pojedina zemlja Zapadnog Balkana preuzela ulogu aktivnog subjekta vlastite države, nego da i dalje ostaje pasivni objekt globalne politike. Bojim se da nije tako, unatoč težnji da se u medijima prikaže drukčije.
Previše se bojimo, premalo smo samopouzdani, a starije nam europske demokracije svojim potraživanjima i diplomatskim umijećem samo još jače tjeraju strah u kosti i inzistiraju na nemoći cijele „regije“. S jedne je strane žele osamostaliti, s druge strane drže ju u zavisnosti o većim silama. Za takav odnos sami smo krivi. Neprestano dokazujemo da nam demokracije nisu sazrjele. Neprestano se uvjeravamo da nismo toliko mali koliko doista jesmo, a ne radimo ništa da bismo narasli u svojim očima.
Što se tiče Hrvatske, posjeduje golemi potencijal i ljudski i gospodarski. Ali, iskorištavanje tih potencijala u vlastite svrhe, dobitno je pitanje za sve hrvatske političare. Hrvatska treba snažnih, velebnih i obrazovanih političarki i političara da bi iskoristila svoje vrijednosti te da bi postala, kao što sama sebi laska, moderatorica i pokretačica ostalih zemalja u „regiji“. Naravno, s istim problemom nekompetentnih i gramzivih diletanata bore se i ostale zemlje „regije“. Bojim se da će do tog trenutka proći još mnogo vremena, jer tehnološki napredak može ubrzavati svakoga dana, ali mi ne možemo nadoknaditi vrijeme u kojem se malo pomalo moraju kaliti političari. Zapadne demokracije, Francuska i Njemačka primjerice, učile su to stoljećima. Da bi zemlje Balkana mogle preskočiti sva ta stoljeća učenja demokracije, trebale bi promijeniti vlastiti mentalitet. To još nijednoj zemlji na svijetu nije uspjelo brzo i lako. Dok god se to ne dogodi, ići ćemo malo pomalo, puževim korakom, ususret europskim integracijama.
Ako moje unuke i unuci budu živjeli u multikulturalnoj sredini budućnosti gdje vlada suradnja među narodima, spolovima i vjerama, znači da su granice nestale. Prestali smo biti neodgovorni prema vlastitoj budućnosti. Možda smo čak i odrasli i postali Ljudi.
Bibliografija
Ur. Barbara Kryźan-Stanojević, Lice i naličje globalizacije, Srednja Europa, Zagreb, 2009.
Ur. Davor Dukić, Kako vidimo strane zemlje, Uvod u imagologiju, Srednja Europa, Zagreb, 2009.
Milan Mesarić, 21. stoljeće, Doba sudbonosnih izazova, Prometej, Zagreb, 2008.
Robert D. Greenberg, Jezik i identitet na Balkanu, Srednja Europa, Zagreb, 2005.
Skupina autora, Klio na Balkanu, Prilozi analizi stanja u nastavi povijesti u Jugoistočnoj Europi, Srednja Europa, Zagreb, 2005.
Bill Readings, The University in Ruins, Harvard, London, 1996.
Paul Kennedy, Preparing for the Twenty-first Century, Fontana Press, London, 1994. (Hrvatski prijevod Adamić, Rijeka, 2002.)
A. i D. Dragičević, Doba kiberkomunizma, visoke tehnologije i društvene promjene, Golden marketing, Zagreb, 1993.
Paul Garde, La vie et la mort de la Yougoslavie, Fayard, Paris, 1992.
Marijan Korošić, Quo vadis Jugoslavijo, Naprijed, Zagreb, 1989.
Međunarodna komisija za Balkan, Balkan u Europskoj budućnosti (www.balkan-commission.org)
Martin Brusis, Europe on the Threshold of Southeastern Enlargement (Dokument Konferencije održane u Zagrebu, lipanj, 2005.) i www.bertelsmann-stiftung.de
www.monde-diplomatique.fr/ 2008
Ana Kapraljević
