Brisanje granica u znanstvenim istraživanjima Petra Skoka
(u čast 130. obljetnice rođenja)
Objavljeno u: Republika, svibanj 2011.
http://dhk.hr/casopis-republika/detaljnije/izdanja-republike-za-2011.-godinu
„Samo u punoj ravnopravnosti i suverenosti svaki pojedini
slavenski narod može razviti sve fizičke
i umne sile svoje zemlje i pridonijeti
puni obol uzajamnosti i kulturi slavenstva
i uljudbi čovječanstva u cjelini.“
Franjo Tuđman, Velike ideje i mali narodi
1. Skokova poetika
Rijetko je koja ličnost u znanstvenim krugovima ostavila toliko dubok utjecaj na mnogobrojne aspekte samog znanstvenog istraživanja. Petar Skok (1881-1956.) sudjelovao je u gotovo svim dijelovima znanstvena života i to ne samim aktivnim sudjelovanjem, već svojom predanošću, minucioznošću i samozatajnošću koje se nikada ne bi mogle kvantitativno izraziti. Dugotrajno, mirno, tiho i postojano, gotovo neprimjetno, radio je i stvarao svoj golem opus multidisciplinarnog karaktera. Barem ga tako zamišljam. Kao neiscrpnog eruditu i stvaratelja, vizionara koji je vjerojatno mnogo više vidio nego što je sam smio ili želio zapisati. I koji je vidovnjački ugledao vrstu integrativnog faktora svih zemalja pod slavenskim jezičnim ruhom, a i onih koje su s njima usko povezane poviješću, jezičnim posuđenicama i kulturnim uplivom.
Ovaj tekst nema za cilj da prikaže neke biografske ili kronološke činjenice o uglednom hrvatskom znanstveniku, balkanologu i lingvisti, etimologu i profesoru. Ovaj tekst pokušat će kroz nekoliko malobrojnih tekstova predstaviti autora Petra Skoka kao preteču komparativne, multidisciplinarne istraživačke djelatnosti, začetnika „kulturalnih studija“ („cultural studies“ ) ili onoga što su Nijemci još 1925. godine nazivali „Kulturkunde“. Danas taj sveopći model poučavanja, pa i istraživanja, koji obuhvaća neko razdoblje ili epohu, najbolje možemo gledati na Hrvatskim studijima u Zagrebu, na kojima se epoha obrađuje u svim umjetničkim i kulturnim aspektima toga doba, a ostali se filozofski fakulteti u Hrvatskoj, pod utjecajem Bolonjskog procesa, trude također inkorporirati taj zapadnoeuropski model poučavanja.
Petar Skok u svojim istraživanjima nije išao tako daleko da je razmatrao epohu ili pravac, ali je svoje radove najčešće vezivao uz krovni termin „balkanologije“, jer je smatrao sve slavenske narode na Balkanu, ali i Albance, Turke i Rumunje, povezane istim jezičnim bazenom, onim „balkanskim“, gdje su se smjenjivali utjecaji romanske i bizantske provenijencije, ali i austrijske i turske, a najbolje se taj utjecaj očitovao u toponimima, kamenim spomenicima i narodnome govoru.
Bilo da je bio pod utjecajem Kraljevine u kojoj je živio, bilo da je bio istinski uvjeren u sav taj jezični mélange kao kompletan i vjerodostojan, strpljivo je istraživao prošlost i svakako doprinio rasvjetljavanju mnogih nepoznanica iz najranijeg doba međusobnih kulturnih utjecaja među narodima koji su se izmjenjivali na Balkanu.
Možda je upravo bijeg u prošlost, razmatranje političkih prilika u na primjer križarskim ratovima, ili utjecaj Moskve kao „trećeg Rima“ na ovim prostorima; bio jedini mogući način da znanstvenik širokih interesa, kakav je bio Skok, pronađe svoje mjesto u znanosti, a da se pobliže ne određuje prema onovremenim previranjima, prema svjetskome ratu i državnim sustavima koji su se smjenjivali, a sam je djelovao upravo u tim prijelaznim razdobljima.
Dalekosežno je bilo Skokovo kritičarsko oko kad je uočio da bi trebalo regionalizirati istraživanja na balkanskim prostorima, pritome misleći na regiju Balkana. Shvatio je da će samo poniranjem u određeni jezični mélange uspjeti pronaći međusobne utjecaje jednih na druge. Utjecaje okupatora ili vlastodržaca i njihove kulture, ali i suprotni utjecaj starosjedilaca na pridošlice ponovno je i ponovno ponavljao kao glavnog krivca za jezične promjene u onom jeziku ili općenitije idiomu kojeg je u tome tekstu opisivao.
Međutim, inovativno u njegovim tekstovima nije bilo to isticanje međusobnih jezičnih posuđenica ili iskrivljavanja, niti takozvana mladogramatičarska tendencija da sve navedene primjere pronađe i u upotrebi na terenu; ne, novotvorni element Petra Skoka bio je u smještanju svake jezične promjene u kulturalni i povijesni kontekst. Njegovi tekstovi obiluju analizom samih prilika, ekonomske, političke i vjerske uvjetovanosti neke jezične promjene.
Jednako tako obrađivao je i gotove tekstove, ali i živote znamenitih istraživača koji su mu prethodili. Zašto su Tomo Maretić i Vatroslav Jagić izabrali znanstveno istraživanje, te zašto je Jagić odabrao baš inozemstvo za istraživački milieu, zašto je „Judita“ imala mnogobrojne utjecaje te u čemu je sve Marulić bio pod utjecajem vlastite lektire ili književnoumjetničke epohe u vrijeme nastanka teksta; sve su to bili važni čimbenici koje je Skok smatrao nužnima u svome književnokritičkome ili književnopovijesnome tekstu.
Skok je bio nevjerojatno dobar praktičar i pedagog. U svom profesorskom radu u Banja Luci, ali i kasnije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu pokušao je svim svojim žarom olakšati učenicima i studentima da upiju cjelokupnu sliku svog univerzitetskog i učeničkog odabira. Pedagoški dar i smišljanje vlastitih metodičkih rješenja doveli su do izvrsnih udžbenika kojima se i danas služe studentice i studenti romanistike. Njegov jednostavan leksik i pristupačna obrada tematike svakome neznalcu omogućuju da uđe u materiju, smjesti ju u kompletan historijski kontekst, a zatim uđe u dubinu predmeta i počne se baviti sitnim pojedinostima struke.
Po svemu navedenome Skok je dakle suvremen i inovativan autor u hrvatskom i slavenskom znanstvenom prostoru. Težio je osuvremenjivanju nastave modernih jezika (ne grčkog i latinskog), oblikovao je znanstveni diskurs mnogih budućih hrvatskih i slavističkih istraživača, naslijedio je njemačku metodičnost i dosljednost za vrijeme vlastitog studija i suvereno vladao materijom u svakome svojem uratku, bio je vizionar koji je uočio važnost regionalizacije znanosti.
Međutim, gledano iz današnjeg historijskog trenutka, u kojemu govorimo hrvatski književni jezik i kada na međunarodnoj razini od 2008. imamo vlastitu bibliografsku oznaku za taj isti hrvatski, mora se istaknuti zastarjelost svođenja hrvatskog na srpskohrvatski te nužnost ponovnog vrednovanja postavki iz njegovog Etimologijskog rječnika hrvatskog ili srpskog jezika (1972.). Nužno je spremiti u povijest Skokovu težnju ka integrativnom jednom jeziku, iako i danas postoji ponovno moderniziranje ideje o balkanskoj sveobuhvatnosti promjena (kako na geopolitičkom nivou, tako i u užim znanstvenim sredinama, poput slavističkih katedri u Hrvatskoj i u zapadnoj Europi).
Smatram da je Skok napravio najbolje što je mogao u onodobnim prilikama. Pokušao je u cijelom svome opusu obrisati jezične, povijesne i vjerske granice koje su vladale na Balkanu. U mnogočemu je uspio. Granice, međutim, ni danas nisu nestale. Danas možemo konstatirati jednostrukost svakog pojedinog nacionalnog jezika pri čemu znanstvenici svakog od jezika, koje je Skok proučavao, mogu crpiti mnogobrojne spoznaje u njegovim integrativnim, multidisciplinarnim i komparativnim tekstovima (bibliografija njegovih radova obaseže do 520 jedinica ).
2. Skok kao književni kritičar
Petar Skok je već u višim razredima srednje škole započeo s književnim kritikom, pišući 1898., 1899. i 1900. o M. Nehajevu, M. Nikoliću, I. Ćipiku, Đ. Arnoldu, M. Begoviću, V. Nazoru, J. Kozarcu i drugim piscima te o patriotizmu, inteligenciji i seljacima. Iza studija u Beču, pisao je o imenima pastira u dubrovačkoj pastorali, o Šenoi kao o prevodiocu francuske klasicističke tragedije, o Diogenesu, o francuskoj romantici, o Gundulićevoj „Dubravci“, o Feretićevu prijevodu „Pjesme nad pjesmama“, o Gunduliću i „Pjesmi nad pjesmama“, o rumunjskim paralelama narodnoj pjesmi o „Zidanju Skadra“, o Slavenima u starofrancuskom eposu, o počecima suvremene književne kritike, o slavenskoj komparativnoj historiji književnosti, o srpsko-hrvatskoj historiji u svjetlosti balkanistike, o Mediteranu u književnosti Jadrana, o Držićevu „Plakiru“, o Kumičiću i Zoli, o tipu Kir-Janje, o stilu Vuka Karadžića, o pjesničkom jeziku u našoj „srednjoj“ književnosti, te o stilu Marulićeve „Judite“.
Već je u svojim književnokritičarskim tekstovima nazrio sustavnost i metodičnost kojima će biti vjeran u svim ostalim dijelovima književne djelatnosti. U studiji O stilu Marulićeve Judite (1950.) sav stil proizlazi iz jezika. Cijela je analiza zamišljena da se iz jezičnih značajki i lingvističkih rješenja izvedu zaključci prvenstveno o Marulićevu stilu, a onda i o stilu predrenesansne književnosti europske struje. Skok uspoređuje Marulićeva rješenja s Danteovim, s francuskim karakterističnim stilskim uplivima u tekst koji je općenito u sviju neoriginalan i preuzet iz religijskih vrela kršćanske srednjevjekovne i još ranije književnosti.
Započinje s lingvističkim osnovama stila u Juditi, traži koja je uloga stiha i rime u jeziku. Poredbe, samostalne Marulićeve perifraze i kataloge, također preispituje u odnosu na jezik, ali u njima iščitava i nešto drugo, a to je uz uobičajeno analiziranje jezične posebnosti, Marulićeva želja da obrazuje čitatelja, odnosno da ga prenese u historijski trenutak iz Biblije.
„U VI, 37-40 Marulić je i opet dao pikturalnu sliku vremena mjesto biblijskog „cum exierit sol“ (glava XIV, redak 2) u Juditinu govoru Betulijancima, da ujutro napadnu Asirce:
Danica jur skolje zrakom odivaše,
ter crljeno polje suncu pušćivaše;
sunce podivaše jur svitlu glavu van,
jur svuda snivaše, jure bi bili dan.
I ta perifraza ugodno se doima, jer se tiče samo opisa prirode, a nije nakalemljena klasičnom učenošću. Naprotiv, perifraza VI, 373-376, koja je zaodjenuta klasičnom mitologijom, a ima da označi starost Juditinu, nema ništa poetično na sebi. Odnosi se na biblijski vremenski podatak iz glave XVI, redak 28: mansit autem in domo viri sui annos centum quinque, što Marulić prepjevava na humanističku ovako:
Do stare starinje živi u počtenju;
Lakesis trudinje ču tad u predenju,
Kloto u vrćenju, Atropos pririza,
kad ona življenju sto i pet lit stiza.
Uporede li se Marulićeve perifraze, koje se odnose na vrijeme, s njegovim poredbama, vidi se golema razlika. U perifrazama očituje se ponajviše humanistička manira, a u njegovim poredbama samo njegovo lično iskustvo. Uspjele su pak one perifraze, gdje opisuje prirodu. Tu je došlo do izražaja njegovo slikarsko oko.“
Kao sveznajući pripovjedač Skok pokušava analizirati Marulićeve kataloge i objasniti čitatelju studije što je Marulić mislio upotrebom baš takvog stilskog oblika.
„Ne samo po broju slogova, nego i po stilskim sredstvima katalog biblijskih žena razlikuje se od antičkih. U prvom preteže antiteza, apstraktna perifraza i metaforički govor, a u drugom hiperbola. Osim toga u katalogu klasičnih žena zahvatio je Marulić i svojim sudovima u slikanje, navodeći razloge, zašto ih je Judita svojom ljepotom nadvisivala. Krivicu biblijskih žena – koliko je te krivice bilo – stavlja na stranu. Za historiju antičkih žena kaže, da bi mogla biti i produkt mašte, t.j. da možda ta lica nijesu realna. Dok je prvi katalog zavit u maglovite apstrakcije, koje čitatelj ima da sebi protumači poznavanjem biblije, dotle se u drugom prikazuje Apolo, Merkurijev Pan, Herkules i Paris u pokretu u radnji. Svi bi oni antički ljudi napustili svoje ljepotice, kada bi ugledali Juditu. Objema slikama zajedničko je to, što traže suradnju čitaočeve mašte, da bi ih razumjeli, da bi je identificirali prema Marulićevu načinu pripovijedanja. One ne mogu da pruže neposredan užitak ili, bolje, one ga pružaju samo onda, ako čitaocu pođe za rukom identificirati ta lica, dakle nakon studiranja odsječka. Da bi njegovo pjesničko izlaganje tada izazvalo osjećaj ljepote u čitaoca, poslužio se naprijed opisanim stilom, koji je upotrebljavao i Dante, a potječe od provansalskoga trobar clus „tamnog pjevanja“. (…)
S obzirom na stil katalog je antičkih junakinja deskriptivne prirode, urešen ovdje ondje nerazvijenim poredbama i retoričkim pitanjima. U oba odsječka prekida autor narativno prikazivanje svojim tvrđenjem, da svaku nadvisuje Judita svojim junačkim djelima.
Ako se uporede oba kataloga, onaj prvi o lijepim ženama i ovaj drugi o junačkim ženama, onda se vidi, koliko li je držao Marulić do simetrije i varijacije.
Što se tiče sadržaja, za oba se kataloga mora kazati, da predstavljaju novelističku digresiju u Marulićevoj religioznoj epopeji.“
U kritičku studiju unio je Skok interesantno poglavlje nazvano „Lični odnos pisca prema pripovijedanju“. Ovdje ga uspoređuje s autorima epohe, talijanski i francuski utjecaj uviđa u Marulićevu epu, te pronalazi autorova vlastita promišljanja u epu.
„Njegov je metod isti kao i kod Dantea. On u svakoj prigodi, koja mu se pruža, izražava svoje etičke sudove. To čini u obilnoj mjeri i u invokaciji i u eksplicitu. Parnasovska impassibilité ne postoji kod njega. Njegovo lično držanje vidjeli smo i u intonaciji njegovih poredaba i u invektivama protiv gramžljivaca za vlašću, kao što su bili medijski kraljevi opkoljeni turskim vojničkim dostojanstvenicima, i protiv proždrljivaca.“
U samom zaključku studije vidi se Skokova sistematičnost u pronađenim istraživanjima, težnja za smještanjem obrađivanog autora i djela u epohu, te njegova komparativistička težnja po kojoj uspoređuje Marulića s ostalim sličnim autorima.
„Rezultate stilističkog istraživanja Marulićeve Judite možemo sažeti u ovih devet točaka:
1. Istraživanje rima pokazalo je, da je Marulić u ovom djelu bio žrtva teškog zadatka, da osigura rimu u oba hemistiha svojih dvanaesteraca. Posljedica je toga bila, da je zbog naprezanja, da dođe do rime, dobar dio njegova stila izgubio spontanost i estetski efekat.
2. Istraživanje njegovih poredaba i perifraza za vremenske indikacije pokazalo je, da njegov stilski talent počiva na slikarskoj vizuelnosti, na iznalaženju dobrih kontura, koje čitaocu točno evociraju sliku predmeta. Taj dio njegove prerade biblijskog materijala originalan je, svjež i spontan, i ima još i danas estetsku važnost.
3. Njegovo slikarsko oko došlo je do punog izražaja i u deskriptivnim dijelovima njegova eposa, u prikazivanju pokreta vojske, opsade, gozbi, odijevanja itd. I u njegovoj deskriptivnosti osjeća se svježina i spontanost kao i kod poredaba. Deskriptivni dio eposa protkan je obilnom i svježom pikturalnošću.
4. Renesansni ukus Marulićev očituje se u kompoziciji stilskih sredstava, u varijaciji, simetričkoj raspodjeli, u ekvilibriju između deskriptivnosti i narativnosti, između slikanja i pripovijedanja događaja. I ovaj dio njegova djela može još i danas ugodno da djeluje.
5. Kao učen renesansni pjesnik Marulić u Juditi umjereno upotrebljava klasičnu mitologiju, kataloge i biblijske reminiscencije.
6. Kao renesansni esteta stvorio je iz biblijske kronike religijozni epos uokviren invokacijom i eksplicitom; razdijelio ga na dvije drame ili na dva eposa od po tri pjevanja. U jednom prikazuje dramu ili epos naduvanja materijalne sile, a u drugim pobjedu duhovnih sila: održavanja zakona i pouzdanja u sebe pri nasrtu grube sile. U rasporedu pjevanja vidi se renesansna simetrija.
7. Kao etičar ulazi svojim refleksijama, i opet umjereno, u deskriptivni i narativni dio svoga djela.
8. Kao hrvatski začinjavac vjerno je prepričavao biblijske događaje, napisao epos u slavu svete junakinje i ostao vjeran crkvenoj tradiciji.
9. Ako se postavi pitanje o originalnosti njegova djela, onda se mora kazati za nj, da ide u isti red kao na pr. francuska tragédie classique, koja je, što se tiče materije, sasvim neoriginalna, a originalnost joj počiva samo u stilu. Takva je bila uopće tendencija evropskih književnosti, kada su se počele razvijati na renesansnoj osnovici.“
U drugom djelu kritičke prirode, općem pregledu Mediterana u literaturi našeg Jadrana (1934.) , Skok daje vrlo sažet prikaz događanja, prvenstveno kroz književne vrste, uz navođenje nekih značajnijih djela, a zatim i kroz globalnu sliku utjecaja svjetskih sila na Balkan. Pokušava uvijek smjestiti lokalnu književnost u širi kontekst, kako jadranski, talijanski, francuski i rimski (katolički) utjecaj, tako i onaj kontinentalni, turski i bizantski (pravoslavni) utjecaj.
Konačno, književnost za njega, ako nije u službi otkrivanja jezičnih nepoznanica, svakako ima važnost u obrazlaganju općeg historijskog trenutka.
3. Skok kao povjesničar književnosti
Kao i u drugim dijelovima književnoga rada, Skok je i kao književni povjesničar bio inovativan i individualan u pristupu. Inzistirao je u svim svojim radovima staviti opisivanog u kontekst u kojemu je djelovao, dakle uvažavao je historijski trenutak u kojemu je određeni znanstvenik djelovao, izgrađivao je određenu vrstu osobnog identiteta znanstvenika, što je tog znanstvenika nagnalo da upravo u tome smjeru krene. Jednako tako, kad je analizirao povjesničare drugih razdoblja, shvaćao je njihove motivacije koje su ih navele da baš na taj način sagledavaju prilike.
Vrlo je interesantna Skokova analiza Tri starofrancuske hronike o Zadru u godini 1202. (1951.). Naime, u svome komparativnom pristupu tim trima kronikama, Skok prvenstveno predstavlja kroničare i pokušava objasniti što ih je nagnalo da pišu upravo takvu verziju kronike. Uz to što analizira njihove motivacije, radi opsežnu analizu francuskih viteških redova i jezičnu analizu svake od kronika, kako bi objasnio koliko je razlika u pisanju i govoru u starofrancuskom kad se radi o običnome vojniku, o svećeniku ili o vitezu najvišeg francuskog reda. U cjelokupnome radu predočava čitatelju prijevoda, najvjerojatnije svojim učenicima romanistike, kolika je razlika u francuskom jeziku na te tri razine jezičnog obrazovanja.
U uvodu prve kronike, one Geoffroy de Villehardouina, Skok pojašnjava cjelokupni kontekst. Prema njegovim riječima, de Villehardouin je hodočasnik-ratnik i diplomat koji je sudjelovao u četvrtom križarskom ratu. Kao feudalac visokog reda drži se svoje riječi, ali primjećuje kako se ideološki imperijalizam pretvara u ekonomsko-politički. On je prvi od starih francuskih velikih pisaca koji je došao u dodir s hrvatskim narodom, opisao je intimne aspiracije Mletaka na našu obalu, pokazao kako su Mleci iskoristili zapadni ideološki imperijalizam za svoju imperijalističku ekspanziju na Jadranu, te konačno, osvojenje Zadra bilo je samo uvertira u osnutak latinskog carstva na grčkom dijelu Balkana, odnosno u to da Bizant, tada najmoćniju državu na Balkanu, zaposjednu latinski križari. Skok je uočio sve te poveznice i iznio ih na svoj karakteristični komparativni i sistematični način u predstavljanju kronike.
Jednakom je minucioznošću pristupao i u svojim radovima o znamenitim književnim povjesničarima kao što je bio Tomo Maretić, dok je u tekstu o Vatroslavu Jagiću unio i osobni dojam koji je stekao o znamenitom filologu kojega je i osobno poznavao. Zanimljivo je promotriti nazive poglavlja u studiji Jagić u Hrvatskoj (1949.):
Jagić i Jugoslavenska akademija; Jagić u izmjeni hrvatskih generacija; Njegovo kajkavsko podrijetlo i ekonomski uslovi rada; Jagić u zagrebačkoj školskoj i političkoj sredini; Jagić i hrvatska srednja škola njegova vremena; i dr.
Kako bi objasnio zašto je Jagić, po njegovu mišljenju, otišao iz Hrvatske, opisuje stanje Zagreba u Jagićevo doba, kao najvažnijeg središta djelovanja:
„Zagreb njegova doba naličio je na La Bruyèreovo na suncu lijepo položeno selo, po položaju idiličko, a po unutarnjim svađama vrlo plodno, malo pogodno mjesto za rad učenjaka takva kalibra, kao Jagić što je bio. Zbog toga se mora označiti Jagićev odlazak iz ove sredine zaista kao „sretan slučaj“. Taj odlazak omogućio mu je transformaciju slavistike iz regionalne u internacionalnu i međuslavensku nauku.“
U istoj studiji Skok unosi odlomak o stanju sitne buržoazije u istočnim i jugoistočnim europskim zemljama. Osupnjuje činjenica koliko je toga, što je Skok lucidno iznio još te davne 1949. godine, i danas prisutno u intelektualnim krugovima postkomunističkih zemalja; koji put se čini da se gotovo ništa nije promijenilo od Jagićevih dana.
„Napokon narodni preporod srednjoeuropske slavenske buržoazije iznosi ideju slavenske solidarnosti, već u prvoj, Gajevoj generaciji. U drugoj dobila je ova ideja najboljeg predstavnika baš u Jagiću, koji ju je naučno razradio izučavajući na osnovu komparativnog metoda Boppova i Miklošićeva slavenske jezike i stare književne spomenike ovih jezika.
I historicizam i slavenska solidarnost uvjetovani su najvećim dijelom ekonomskom slabošću hrvatske buržoazije, koliko je postala nacionalna. Zbog toga joj historicizam ima da dočara pouzdanje na osnovu prošlosti, a solidarnost na osnovu osjećanja srodnosti s ostalim slavenskim narodima.
Ekonomska slabost naročito se ističe kod predstavnika prve i druge generacije.(…)
Ekonomska slabost ima za posljedicu i malobrojnost inteligentnih kadrova. I u prvoj i u drugoj generaciji inteligentni pojedinac mora da vrši raznolike funkcije. Dragutin Rakovac mora, primjerice, da uz tajništvo u Gospodarskom društvu vrši i arheološku funkciju čuvara narodnih starina. Isto tako i Jagić. Uz administraciju Književnika mora posije smrti Sabljareve 1865. da preuzme čuvanje arheološke zbirke, ranije još i tajništvo u Matici ilirskoj, ne gledajuć na profesorsku službu, od koje je živio i bez obzira na golem naučni posao, koji su od njega zahtijevali Književnik i Jugoslavenska akademija.“
Skokovi književno-povijesni radovi inventivni su u pristupu u tome što nikada tu nije samo element karijere ili element osobnog života, već on razlaže kako se cjelokupni identitet znanstvenika, kako njegov profesionalni tako i osobni život, nužno oblikuju prema društvenoj zbilji, a sam Skok u svakome svojem dijelu unosi taj kulturološki aspekt i uvažava historijski trenutak, pa nas, kao čitatelje njegovih studija, vrlo lako zavarava da je potpuno objektivan istraživač.
4. Metodološki rad Petra Skoka
U metodološkom radu držao se devize da sve mora biti jasno učeniku ili studentu, iako možda nikada devizu nije izrijekom tako i sročio. Naime, Skok je radio kao profesor na srednjoj školi u Banja Luci od 1904. do 1917., a sveučilišni profesor romanistike bio je na zagrebačkom sveučilištu od 1919. do 1951. godine. Bio je osnivač katedre romanistike i Instituta za jezik. U tom plodonosnom profesorskom radu nastala su četiri najvažnija priručnika za učenje francuskog jezika i romanistike uopće: Pregled francuske gramatike (1938. i 1939.), Francuska književnost 19. i 20. vijeka (1939.), Metodologija francuskog jezika (1939.) i Osnovi romanske lingvistike (u tri toma, 1940.).
U svim svojim pedagoškim priručnicima inzistira na tomu da je važno objasniti početak samog predmeta, kako se razvio, dakle historijski pregled, zatim kako se obrađivana materija uklapa u širi kontekst, a potom kakvi sve primjeri postoje iz samog predmeta; donosi uvijek opsežnu bibliografiju, primjere i bilješke. Iz njegovih udžbenika razaznaju se problemi iz prakse, koje je i sam susretao, težnja ka poučavanju živih jezika kroz dijalog i kroz objašnjenja na samom stranom jeziku (u njegovo vrijeme vladala je metoda na francuskim školama zvana eksplikacija teksta, pa ju je i on djelomično poticao), dakle što brže i šire uranjanje u jezični bazen, ako ne u onaj izvornog govornika i situacije, a onda u komunikaciju s profesorom na stranome jeziku. Metodologija francuskog jezika (1939.) knjiga je koja postavlja osnove poučavanja francuskog jezika na sveučilištima. Ondje je objašnjeno gotovo svako moguće nesuglasje između gramatike i sintakse, te tvorbe riječi u francuskom i tada srpsko-hrvatskom jeziku. Sve je obilato potkrijepio primjerima, kako iz vlastite profesorske prakse, tako i općim primjerima za pojedina gramatička rješenja. U tom malenom priručniku pozabavio se metodologijom i u praksi i u teoriji, te je pokušao objasniti kako se mora poučavati francuska književnost i francuska kultura uopće.
Što se tiče predavanja iz Francuske književnosti 19. i 20. vijeka (1939.), razradio je oba stoljeća po glavnim ličnostima epohe, uobličio određene tematike koje se protežu kroz koje stoljeće, obradio je i kritiku i filozofiju, historiografiju i govorništvo, te je donio bibliografiju prijevoda s francuskog jezika kao i bibliografiju književnokritičarskih radova o autorima ta dva stoljeća. Zanimljivo je da je unio u svoj izbor i neke autore francuskog jezika koji se danas vrlo rijetko spominju, a koji su tada očito imali mnogo veći značaj u poučavanju. Sve je naravno smjestio u povijesni trenutak, pa njegov udžbenik podsjeća na suvremenije udžbenike francuskih priređivača za srednje škole i sveučilišta u samoj Francuskoj, kao što su Lagard i Michard, te Nathan. Skokove knjige su vrlo suvremeni, moderni udžbenici koji se u nastavi francuskog jezika na današnjim filozofskim fakultetima često bezrazložno zanemaruju.
5. „Balkanološka metoda“ Petra Skoka
Nećemo nikad saznati je li Petar Skok svjesno ili nesvjesno inzistirao na povezivanju balkanskih zemalja, je li to bio tek odraz tadašnje politike Kraljevine, ili je znanstvenik u njemu, koji ne poznaje granice, koji je zabavljen istraživanjem samim, zapravo htio da multidisciplinarnost pređe i na multijezičnost i na internacionalizam. Prilike tomu sigurno nisu pogodovale. Ali je on svjesno ipak radio na približavanju svih prisutnih naroda.
U suradnji s beogradskim kolegom Milanom Budimirom pokrenuo je 1934. znanstveni časopis Revue internationale des études balkaniques (Međunarodna revija za balkanska istraživanja; 1934-1938.) koji je izlazio na francuskom jeziku. Bila je to iznimno suvremena ideja povezivanja istraživača cijelog europskog kontinenta koji su, kao slavisti, mogli sudjelovati svojim prilozima. Jesu li priređivači pokrenuli časopis zbog idealističke težnje da povežu znanstvenike balkanskih i europskih zemalja ili je to bio jedini ekonomski isplativ način za financiranje istraživanja samog, ni to nećemo nikada saznati. Činjenica je da je u tri dvobroja koji su izašli, mnogo slavenskih, albanskih, rumunjskih, turskih i ostalih nepoznanica s balkanskog poluotoka te iz jugoistočne Europe riješeno, objašnjeno, obrazloženo na brojnim primjerima. Revija je također davala mjesto politološkim tekstovima kako nas, na ovim prostorima, vide stranci, koji su istovremeno slavisti, ali djeluju iz jedne od zapadnih središnjica.
Autori su svoj program saželi u uvodu na sljedeći način:
„Balkanski znanstvenik, u današnjem trenutku, nalikuje čovjeku, koji se na prostoru šest dolina, skutrio u podnožju jedne od njih kako bi otkrio što se zbiva, umjesto da se uspne na planinu prema kojoj sve te susjedne i usporedne udoline smjeraju. Moderna vremena, međutim, zahtijevaju, i to zapovjednim tonom, od balkanskog znanstvenika da poduzme sve potrebne napore kako bi postigao cilj koji bi mu omogućio da neizmjerno bolje promotri sličnosti i identitete balkanskog života, a koji su svi pod utjecajem iste sredine, iste klime, iste socijalne i ekonomske situacije, istih temperamenata, iste religije, itd.
Zašto sebi braniti uspon na vrh te planine gdje bi se bolje vidjelo? Stoga, što se državni partikularizam udvostručuje i znanstvenim partikularizmom. Nedostatak suradnje i političke solidarnosti vuku nepoželjne posljedice na znanstvenu zajednicu.
Međutim, čini se da je došlo vrijeme u kojemu možemo sanjati o međunarodnim balkanskim znanstvenim istraživanjima, o tome da ih povežemo, i tim više, da ih usmjerimo prema istraživanju jednog balkanskog organizma koji bi činio cjelinu od novijih vremena sve do klasične i predklasične antike. Evo i glavnog cilja znanosti koju se usuđujemo zvati balkanologija, a kojoj je upravo naša revija posvećena.“
Ne namjeravam ulaziti u dubinu svakog teksta koji svjedoči o sveukupnosti Skokova rada, na metodi, koju sam nazvala „balkanološka“, upravo stoga što je uvijek nalazio načina da poveže sve utjecaje, u skladu sa svojim programom koji je izveo u Reviji. Međutim, neki tekstovi svjedoče više od drugih koliko je truda uloženo u cjelokupni način povezivanja slavenske note pod svim ostalim tuđinskim utjecajima. Izložimo samo neke spoznaje.
U opsežnoj studiji Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima: toponomastička ispitivanja (1950.) bavio se nazivima naših otoka, te mjesta po njima. Služio se kronikom cara Konstantina kao izvorom, ali i samim radom na terenu. Proučava utjecaj romanskih, rumunjskih i slavenskih elemenata, ali i talijanskih i drugih došljaka koji su iskrivljavali jezik te su mjesta poprimala nove nazive, ili bi zadržavala najstarija imena starosjedilaca. Podijelio je studiju na četiri glavne cjeline: Kvarnerski otočki skup, Zadarsko-šibenski arhipelag, Otočki skup srednje Dalmacije i Južnodalmatinski skup. Zanimalo ga je sljedećih šest pitanja kad je pristupao istraživanju.
„Za naš problem osnovna su ova pitanja:
1. S kojih se točaka susjedne obale dobiše jadranski otoci svoje najstarije slavensko stanovništvo?
2. Kakvo su stanovništvo zatekli najstariji slavenski kolonizatori na njima?
3. Kako su Slaveni izmijenili topografsku njihovu nomenklaturu?
4. Kakvih je tragova ostavilo predslavensko stanovništvo na njima?
5. Ako je na zajedničkom prostoru postojala u prvom početku kakva simbioza između oba elementa, pita se, kakve je prirode bila ova zajednica u etnografskom, lingvističkom i ekonomskom pogledu i kakav je bio dalji razvitak ove simbioze. Koji je elemenat izašao kao pobjednik iz nje i zbog kojih razloga?
6. Pored ovih osnovnih pitanja javlja se napokon i pitanje, kako je djelovala u navedenim pravcima mletačka uprava na našim otocima; a naročito, kakve su tragove ostavila na našim otocima brojna metanastatička kretanja pučanstva s dalmatinskoga kopna, koja su bila izazvana turskim ratovima.“
Od naziva postoji doista šaroliko mnoštvo. Iz kvarnerskog otočkog skupa na primjer otok Pag ima većinom romanska imena. Povljana na Pagu čisto je rimsko ime stvoreno od rimskog imena Paulus, dok je Novalja ili Nevalja uspoređivana s rimskim pridjevom novalis odnosno pomorski. U zadarsko-šibenskom krugu na primjer, ime Molat najvjerojatnije dolazi od latinske riječi za mellatus, med u množini, dok, se recimo Ugljan, iako hrvatsko ime, na latinskom izgovara Ucleanum. Zanimljivo je spomenuti da je u drugom jednom tekstu, vezanom za Zadar , Skok uočio hrvatska imena kao što su Bolješa, Bogdan, Dobre, Drago, Grube, Miroslav, Radoslav, Vučina, dok je pronašao sljedeća toponomastička imena: Vrulje, Dražanica, Vitrenjak, Jazine, Brodarica, dakle sve odreda slavenska imena.
U otočkom skupu srednje Dalmacije, na primjer, nalazi imena uvala na otoku Hvaru, Mala i Velika Garska, što je utjecaj grčkih doseljenika, dok je naziv Gdinj vjerojatno došao od poljske luke Gdynia.
U južnodalmatinskom otočkom skupu Lokrum dolazi iz latinskog jezika Acrumina, što znači manastir.
U drugoj studiji koja nosi naziv Leksikografske studije (1948.), bavi se rekonstrukcijom dačkoslavenskog vokabulara i naravno i opet smješta sve u društveni i ekonomski kontekst.
„Između Dakorumunja na sjeveru od Dunava, s jedne strane, i svih ostalih Rumunja južno od Dunava, a ovamo moramo računati i Istrorumunje, koji po mome mišljenju, ne potječu od Dakorumunja, kako je mislio Densusianu, nego sa Balkana, s druge strane, postoji velika razlika. Dakorumunji obrazovali su države, počevši od 14. stoljeća, na području rimske Dacie superior i odatle se širili na istok i na sjever. Stvorili su ovdje neku vrstu feudalizma, koji su predstavljali boerii < boljari i najvećim su dijelom starosjedioci već od srednjeg vijeka.
Balkanski Rumunji, naprotiv, nijesu stvorili nikakovih državnih organizacija i nikakova plemstva. U srednjem vijeku i sve do najnovijeg doba bili su pastirski nomadi. Poznavali su takove organizacije, kakove odgovaraju ovom ekonomskom položaju. Kad postaju stalnosjedioci, oni postaju trgovci, glavna osnovica balkanske čaršije, i stoje pod jakim uplivom grčke crkve i grčkog duhovnog života. Oni su grkoromani, dok Dakorumunji na sjeveru sve do 17. stoljeća pridržavaju slavenski jezik u crkvi, slavensko pismo ćirilicu do šezdesetih godina prošlog vijeka i slavensku terminologiju u državnom životu.“
U zanimljivom tekstu Balkanski jezici, objavljenom u Reviji, objašnjava kako vidi srodnost srpskog i hrvatskog, te ih, u skladu tadašnje jezične politike stavlja pod isti nazivnik. Čak nam iznosi i stav jezične politike Kraljevine, za koju, među recima možemo čitati da se i sam zalaže.
„Druge je vrste diglosija koja je vladala i još uvijek vlada u srpsko-hrvatskom jeziku. Prvu diglosiju, koja je dominirala u književnom jeziku Srba na početku 19. stoljeća, radikalno je izmijenio V. Karadžić, sa svojim „govedarskim“ jezikom, kako su ga njegovi protivnici prezirno nazivali. Crkveni slavenski srpski potpuno je izbačen iz književne upotrebe upravo Vukovom reformom. Vukov idiom ušao je u upotrebu kako u službenim državnim odnosima tako i u crkvenim od treće četvrtine prošlog stoljeća, ali je zanimljivo da je njegov dijalekt ijekavski postao književnim jezikom isključivo kod katoličkih Hrvata i tek dijelom kod Srba pravoslavaca. Diglosija, kao balkanski fenomen, očituje se na srpsko-hrvatskom prostoru isključivo kroz dijalektalan izgovor starog slavenskog diftonga zvanog jat. Jezična politika u novom ujedinjenom kraljevstvu ostavlja vremenu da se pobrine za tu unifikaciju i u izgovoru. Oba izgovora su danas službena kako u školama tako i u administrativnom jeziku. Unifikacija koju trenutno provodi država odvija se u dva smjera: prvo, čine se napori da se ujedini pravopis, što je već i realizirano, a drugo, dotaklo se ujednačavanja terminologije, što će reći leksičkog dijela književnog jezika na razini škola i države. Radovi na toj drugoj unifikaciji još uvijek nisu dovršeni.“
U mnogome se svojem tekstu trudi povezati ta dva jezika kao glavnu poveznicu na Balkanu, što će u konačnici stvoriti i njegovo kapitalno djelo Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika (1972.). Jednako tako, s iznimnom strpljivošću, pronalazi tuđice u tom jeziku, pokazujući nam koliko je bogat prostor okupatorima i koliko su svojeg jezičnog upliva ostavili. Posebice se tu ističe turski jezik, koji, iako prisutan pet stoljeća na ovome prostoru, ipak ne dolazi do izražaja u istraživanjima drugih lingvista, što prema stavovima Petra Skoka proizlazi iz takozvanog „balkanskog romantizma“. Po tom konceptu sve je tursko držano za loše, pa se takva tendencija odbijanja nedavne i vrlo dugotrajne turske dominacije, kako u političkom tako i jezičnom kontekstu, produbljivala i u samoj književnosti, gdje su Turci prikazivani isključivo kao loši i nekarakterni likovi.
Što se tiče srpskohrvatskog, osoban stav o bliskosti ta dva jezika i njihovoj važnosti za balkanski prostor, pa time i dio njegove vlastite metode rada, vidimo u tekstu Jagić u Hrvatskoj, gdje čak i osobnim izjavama pokazuje što misli o povezivanju dva idioma u jedan isti.
„Mladi Jagić nije se mogao pomiriti s Vukovom i Miklošićevom tezom, da su samo čakavci Hrvati. On je u ovom pitanju, koje je pomelo i Daničića, i skrivilo, da leksikalni elemenat kajkavske književnosti nije iskorišten za naš veliki Akademijin rječnik, uzeo stav ispravnog lingviste. U njegovu gledanju na pitanja čakavskog i kajkavskog narječja vide se sasvim moderni lingvistički nazori. On utvrđuje, da čakavsko narječje u poređenju sa štokavskim pokazuje samo stariju arhaističniju fazu, da su mnoge pojave čakavske nekada postojale i na današnjem štokavskom teritoriju. Prema tome je čakavština starija faza štokavštine. Govoriti tu, što je hrvatsko, što je srpsko, sa lingvističkog gledišta nema nikakva značenja.
To se Jagićevo gledanje poklapa s onim nazorima, što ih imamo danas u romanistici.
Što se tiče hrvatskoga kajkavskog narječja, ono pokazuje samo prijelaz između slovenačkoga i srpsko-hrvatskog.
Mi bismo u ovom pogledu nazor Jagićev mogli vrlo lijepo dovesti u sklad s nazorom Gaston Parisa, da dijalektičkih točno definiranih granica uopće nema, već da ima samo granica fonetskih, i to granica pojedinih izoglasa, pojedinih oblika takozvanih izomorfa itd., i da dijalekti prelaze na terenu iz jednog u drugi u lakim odstupanjima. I ovdje, prema tome, govoriti, što je slovenačko, a što srpsko-hrvatsko, nema pravog smisla.“
Konačno, ono što Skokov rad čini isključivo „balkanološkim“ jest povezivanje utjecaja na cijelom prostoru na sve slavenske narode, te utjecaj samih slavenskih naroda na ostale manjinske nacionalne skupine na Balkanu. On pronalazi mnoge srodnosti i namjerno ih i potiče kako bi se desila znanstvena, a možda čak i nacionalna solidarnost na ovim prostorima. Za sve pokušava pronaći dokaze u jeziku i u društvenim i ekonomskim prilikama.
„Ideja „Balkan balkanskim narodima“ kaže isto što i ideja slovenske solidarnosti. Svaki balkanski narod neka zadrži svoje nacionalne, kulturne i ekonomske osobitosti, ali zbog odbrane zajedničkog interesa treba da njeguje interbalkanske veze i da pomaže stvarati zajedničku balkansku kulturu i povezani ekonomski život na svim poljima.
Baza je za to dana time što Balkan sačinjava geomorfološku jedinstvenu cjelinu kako je utvrdio Cvijić. On može da sačinjava i duhovnu cjelinu, imaju li se u vidu zajednički mentalitet balkanskih naroda, na kojem su radili Turci kroz pet stotina vijekova, i zajedničke crte u književnosti, folkloru, vjeri, u materijalnoj kulturi balkanskih naroda, sve one crte na mnogim poljima duhovnog i materijalnog života koje će utvrditi nauka koja se zove balkanistika ili balkanologija.
Naša jadranska obala po svome geomorfološkom sastavu kao i po svojim etnografskim vezama jasno je upućena, kako je već šezdesetih godina prošloga vijeka tačno ustvrdio Tomazeo, na balkanski kontinenat. Ona nema nikakve veze sa apeninskim poluostrvom. Njezino težište nije u zapadnoj Evropi, nego u istočnoj.
Mi smo u toku historije Mediterana mogli opaziti da se težište ili bolje žarište Mediterana, uporedi li se ovo more elipsom, prenosi čas od istoka na zapad, kako se dogodilo propašću Vizantije i dolaskom Turaka u Evropu, i obratno, čas sa zapada na istok, kako se dogodilo nakon propasti zapadno-rimskoga carstva: nastupom Vizantije u ranom srednjem vijeku.
Kad se slovenska ideja solidarnosti izražena u balkanskom paktu ostvari u obliku kulturne i ekonomske solidarnosti svih balkanskih naroda, može da nastane nov period cvata ovoga poluostrva kakav je bio u klasično vrijeme nakon pobjeda Aleksandra Velikoga i Filipa Makedonskoga.
Često se omalovažuje Balkan time što se ukazuje na broj njegovih naroda i na divergencije njihovih težnja. Nema se nikada u vidu da šest balkanskih naroda obzirom na veličinu Balkana ne pruža veće brojčane razlike nego li ibersko poluostrvo, na kojem postoje četiri ili pet nacionalističkih divergencija: Katalanci, Kastilci, Galegi, Baski i Portugizi. I ovdje imade težnji za međusobnim sporazumijevanjem i za integracijom cijeloga iberskoga poluostrva.
Varijacije koje se harmonizuju, stvaraju uvijek veća i ljepša djela nego jednolična veličina.
Ideji balkanske solidarnosti koja će harmonizovati balkanske varijacije odgovara i naša jadranska ideja. Ona se izvija iz historije održanja Slovena na obalama balkanskim.“
Koliko god se Skok trudio ujediniti balkanske narode i na jezičnoj osnovici i solidarizirati njihove mentalitete, vjerske različitosti i nacionalne osobitosti, ujedinili se ipak nismo. Upravo suprotno, u prvim desetljećima 21. stoljeća, trudimo se i opet razjediniti dok nas geopolitičke prilike ponovo vraćaju u isti kontekst. Najbolji dokaz za to je postojanje trojedinog jezika u ophođenju suda za ratne zločine u Haagu, gdje se govori bhs (bošnjačko-hrvatsko-srpski). Svođenje na istu ekonomsku računicu još je jedna od realnosti. Konzumerizam i poopćavanje vrijednosti, koji kulminiraju katkad s epizodama ekstremnog nacionalizma ili bježanjem u srednjevjekovnu prošlost, potpuno izjednačavanje činjenica i nečinjenica iz proteklog rata, ponovni pad u barbarizam kroz masovnu kulturu, masovne medije, jezično pomjeranje ka jednom jedinom jeziku koji je prepun anglizama i amerikanizama, skraćenica i nekih novotvorenica – sve nas to vodi svođenju na isti nazivnik.
Opća nemoć vlastodržaca u svakoj od pojedinih zemalja na području jugoistočne Europe da se odupru takvom ujednačavanju, odnosno unifikaciji svake povijesne datosti, svake nacionalne osobitosti, svake vjerske različitosti, vodi nas upravo onome čemu je Skok težio, ali s jednom ključnom razlikom: on je smatrao da bismo svjesno trebali ući u ujednačavanje ili harmonizaciju državnog pa tako i znanstvenog millieua, dok se danas čini da su sve „balkanske“ zemlje upravo u to bačene, bez imalo svjesnog napora ili volje da se tome odupru ili da same razmisle kako bi se trebale predstavljati van svog očito geopolitičkog zajedničkog bazena.
Tomu svjedoči i zaključna teza jednog od uglednijih francuskih lingvista Paula Gardea, koji se svojim dugogodišnjim bavljenjem ovim prostorom nametnuo kao autoritet u međunarodnoj znanstvenoj zajednici, iako je sam zanemario da bi mu bilo poprilično mrsko da mu netko francuski jezik, koji postoji kao zaseban od 12. stoljeća, umače u neku zajedničku jezičnu juhu, kao što on to radi s tek nedavno priznatim zasebnim jezicima Balkana.
„Što u praksi poduzeti za najprikladniji način imenovanja stvarnosti, ne upuštajući se u jalovu raspravu o tome postoji li „jedan ili više jezika“ koja sprječava svako komuniciranje i blokira svako ozbiljno promišljanje? Evo nekoliko praktičnih opažanja.
Pokazuje se potreba za imenovanjem jezičnog sustava koji je zajednički četirima promatranim republikama, s njegovom jedinstvenom gramatikom, njegovim golemim zajedničkim vokabularom koji svim žiteljima ovih zemalja omogućuje da se bez ikakve poteškoće savršeno razumiju. Kako bi se to omogućilo, prije stotinu godina je skovan znanstveni termin srpskohrvatski. Ne postoji nijedan drugi izraz u opticaju i nema nijednog razloga da se on ne koristi. (…) Podsjetimo se još jednom: u okrilju takozvane srpskohrvatske cjeline razlike imaju veliko simboličko značenje i bilo bi ih suludo zapostaviti; ali one su statistički i praktički beznačajne i nikad nisu spriječile savršeno međusobno razumijevanje.“
Ne mogu se složiti s jednim jezikom, pogotovo, jer tek odnedavno postoji kao zaseban, tek od nedavno ima i međunarodno priznanje u međunarodnoj klasifikaciji jezika. U tom smjeru su išli i napori ravnatelja nacionalnih knjižnica Hrvatske i Srbije, Tihomila Maštrovića i Sretena Ugričića, kad su 2007. godine započeli međunarodno razjedinjavanje srpskohrvatskog jezika na dva, kako je uostalom i pravo, pa to i uspjeli naredne godine.
„Napokon možemo utvrditi činjenicu da je upravo od spomenute odluke u svijetu hrvatski jezik „identificiran“ onakav kakav samostalan jest. Nije to samo priznanje hrvatskoga jezika na međunarodnoj sceni, već je to istodobno i priznanje hrvatske pisane baštine koja je bitan čimbenik i sastavni dio svjetske kulturne baštine. Hrvatskim će se autorima nakon ovog priznanja prvi put u svjetskom kulturnom krajoliku dogoditi da ih se napokon prepoznaje kao hrvatske autore, te da ravnopravno svojim radom nastave doprinositi svjetskoj riznici znanja, istodobno unoseći u nju hrvatski nacionalni trag, čime će i hrvatski nacionalni identitet u punom opsegu postati prepoznatljiv na globalnoj razini.
U svjetlu izrjeke uglednoga hrvatskoga književnika i jezikoslovca Frana Kurelca: „po jeziku narodi gospoduju, kada im ga oduzmeš – sluguju“, ostvareno je prevažno postignuće za hrvatsku pisanu riječ, a hrvatski jezik, to najvažnije obilježje hrvatskoga nacionalnoga identiteta, napokon je dobio ravnopravan međunarodni suvereni položaj.“
Mogu se složiti s težnjom za solidarnošću svih zemalja jugoistočne Europe, jer je to ono što ne posjedujemo ni na državnim razinama, a tek u nekim naznakama posjedujemo na znanstvenim razinama. Jedino nam gospodarstvo lagano zamire na jednako solidaran način.
Nužno je konstatirati i ponovo i ponovo ponavljati zastarjelost svođenja jezika Balkana na balkanski jezik kojime svi govore i kojime se svi sporazumijevaju. U tom svjetlu, Skok je sa svojim tezama pa i „balkanološkom“ metodom zastario. Međutim, ono što je on, vjerojatno kao znanstvenik ipak naivno vjerovao, bila je sveukupnost ljudskih spoznaja, a u tome je nevjerojatno suvremen, jer takva sveukupnost i težnja prema njoj nikada ne zastarijeva.
Današnji značaj rada Petra Skoka
Petar Skok iznimna je ličnost u hrvatskoj kulturi i znanosti. Njegovi mnogi radovi govore sami za sebe o neiscrpnome trudu, radu i eruditskom, enciklopedijskom znanju koje je taj čovjek posjedovao. Sve svoje spoznaje oblikovao je jednostavnim jezikom pa je većina njegovih knjiga čitljiva i običnom čovjeku, nestručnjaku, koji je naumio naučiti nešto iz obrađivane materije. Mnoge njegove studije iznimno su interesantne i mogu se čitati kao udžbenici, ali i kao historijske knjige široke tematike. Za sve one koji su htjeli ući dublje u materiju, predvidio je u svakoj svojoj knjizi opsežnu bibliografiju, indeks termina i autora, prijevode i bilješke. Minucioznost je bila toliko distinktivna u njegovom radu da je to prvo što pada u oko – kolikim je žarom ulazio u najsitnije detalje u svome proučavanju.
Bio je jedan od onih izumirućih znanstvenika koji žele vidjeti širu sliku, koji ne žele usku specijaliziranost na jednu disciplinu, čemu teži znanstveni prostor posljednjih pedesetak godina, pa se evo danas ponovo vraćamo na njegov model stavljanja uže znanstvene discipline u širi kontekst. Svoju široku znanstvenu djelatnost širio je i na književnost i jezikoslovlje, ali i na filozofiju, metodologiju, povijest i kritiku. Najjači i najopsežniji radovi su mu iz etimoloških, onomastičkih i romanističkih tema.
Jedinstven je bio u svome stalnom inzistiranju na sveukupnosti znanstvenih spoznaja. Težio je uspoređivanju i solidarnosti među svim zemljama jugoistočne Europe, ili u skladu s tada provođenim državnim smjernicama, ili iz vlastitih pobuda. Smatram da su bile istinski motivirane iz njega samoga, da je uistinu vjerovao da je znanstvena solidarnost i nacionalna harmonizacija moguća, da će prevladati kolektivizam na ovim prostorima, kako je rekao u jednome članku, koji će omogućiti individualizmu u znanosti da i dalje djeluje. Bio je idealist kao i mnogi drugi znanstvenici. Boravio je po knjižnicama i institutima, gdje je tiho i predano radio, ali se nije libio kontakta s ljudima pa je stalno potvrđivao svoje spoznaje na terenu, a radio je redovno i u kontaktu sa studentima. Težio je balkanologiji, jer je više od prosječnih građana, pa i prosječnih znanstvenih radnika, uočavao povezanost jezičnih promjena, te je po tome svome nagnuću, vjerojatno bio pravi jugoslaven, kao uostalom i neki drugi naši znameniti Hrvati, poput Vatroslava Jagića ili Antuna Barca, da spomenem samo neke. Snažno je motivirao svoje učenike, jer se iz njegovih studija vidi da su mu vlastiti studenti, koje je uvijek imenovao kad bi mu pomogli u izrađivanju studije, bili vjerni godinama nakon studija i usrdno pomagali u radu.
Samozatajno je otišao, tiho se obilježava i ova 130. godišnjica njegova rođenja, a ipak je to znanstvenik kojemu dugujemo neke od većih usustavljivanja znanstvenih spoznaja (poput etimologijskog rječnika, neiscrpnu studiju o toponomastičkim saznanjima na jadranskim otocima, izvrsno istraživanje o vulgarnom latinskom na natpisima rimske provincije Dalmacije, opsežan pregled francuske gramatike, neke od izvrsnih monografskih studija o hrvatskim književnim povjesničarima i još štošta drugog). U svim svojim radovima brisao je granice predrasuda koje nam kultura, nacija, religija i država nalažu, a sve u ime znanstvene spoznaje.
Mislim da će hrvatska znanost još dugo čekati neku novu ovoliko važnu osobu koja bi mogla zasjeniti golemi opus Petra Skoka. Bila sam počašćena što sam učila iz njegovih udžbenika.
Obrađena literatura (radovi Petra Skoka):
1. a) Leksikološki i lingvistički radovi
– Pregled francuske gramatike, Naklada škol. knjiga i tiskanica Savske banovine, Zagreb, 1938. i 1939.
– Leksikografske studije, JAZU, Zagreb, 1948.
– Osnovi romanske lingvistike, Naklada škol. knjiga i tiskanica Savske banovine, Zagreb, 1940.
– Revue internationale des études balkaniques, Institut balkanique, Beograd, 1934-35., tom I-II. (1-2); 1936., tom I-II. (3-4); 1937-38., tom I-II. (5-6)
1. b) Etimološki, etnografski i toponomastički radovi
– Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, JAZU, Zagreb, 1972.
– Studije iz ilirske toponomastike, Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1918.
– Pojave vulgarno-latinskoga jezika na natpisima rimske provincije Dalmacije,
JAZU, Zagreb, 1915.
– Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima: toponomastička ispitivanja, JAZU, Zagreb, 1950.
– Natpis Petra Crnoga, Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1918.
2. a) Povijesni i književno-povijesni radovi
Povijesni:
– Dolazak Slavena na Mediteran, Pomorska biblioteka jadranske straže, Split, 1934.
– Mediteranski i jadranski vidici (Mediteran u literaturi našeg Jadrana), Pomorska biblioteka jadranske straže, Split, 1934.
– Tri starofrancuske hronike o Zadru u godini 1202., JAZU, Zagreb, 1951.
Književno-povijesni:
– O stilu Marulićeve Judite, JAZU, Zagreb, 1950.
– Tomo Maretić, JAZU, Zagreb, 1949.
– Jagić u Hrvatskoj, JAZU, Zagreb, 1949.
– Korespodencija Vatroslava Jagića (Skok, urednik), JAZU, Zagreb, 1953.
– Jagićevi članci iz „Književnika“ (Skok urednik), JAZU, Zagreb, 1953.
2. b) Metodološki radovi
– Metodologija francuskog jezika, Naklada škol. knjiga i tiskanica Savske banovine, Zagreb, 1939.
– Francuska književnost 19. i 20. vijeka (predavanja), Naklada škol. knjiga i tiskanica Savske banovine, Zagreb, 1939.
3. Prevodilački rad
– Borba za mir, Prosvjeta, Zagreb, 1948.
4. Recepcija Petra Skoka
– Žarko Muljačić, Petar Skok – lingvist, Folia onomastica croatica, br. 4. 1995.
– Zbornik u čast Petru Skoku o stotoj obljetnici rođenja, JAZU, Zagreb 1985.
Ostala literatura:
Priređivači T. Maštrović, L. Machala, Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, NSK, Zagreb, 2011.
Paul Garde, Balkanske rasprave (2004. fran. izdanje), Ceres, Zagreb, 2009.
Ana Kapraljević
napisala anakapri
