ŽENA OD PERA

Marcelle Tinayre (1870-1948.)

                                                   Većina nas kad krene u samostalan život, smatra da je nešto novo i neponovljivo izašlo upravo iz naših usta. Istina je da svi sjedimo na ramenima mnogih i bezbrojnih pretkinja i predaka koji su govorili u svoje i u naše ime. Iznimne žene tegobno su provlačile put, kao i iznimni muškarci, da bi čovječanstvo izvinulo one iznimne među sobom na viši proplanak upravo kako bi nas ti jedinstveni mogli ohrabrivati.
Svaka književnost zatire bezimene junakinje i junake koji se čak i u matičnoj književnosti ne spominju. Jedna od takvih iznimnih duša je i Francuskinja Marcelle Tinayre, autorica 48 djela, neumorna i borbena zagovornica individualne slobode. Francuska povijest književnosti zaboravila ju je, ženu koju je slavio slavni James Joyce, spisateljicu čiji je talent prepoznao u njezinoj četrnaestoj godini i veliki Victor Hugo, autoricu koja je između ostalog napisala i slijedeće:

„Romanopisac je opsjednuta kuća. Bića koja sam rodila, a koja nisu više ja, koja su bila ili ostvarene mogućnosti ili izvrnuta stvarnost, počinjala su me nastanjivati. Oslobađala sam se svojih fantoma. I samo to radila sam cijeli svoj život.“

Proizišla iz građanske obitelji, imajući ambicioznu majku učiteljicu, rano je naučila da je obrazovanje sve. S devet godina piše svoje prve pjesme u aleksandrincima, s četrnaest godina šalje svoje stihove velikome Hugou, koji ju ohrabruje da piše dalje, jer posjeduje velik talent. Sorbonneu završava kao jedna od dvije djevojke na tome fakultetu. Udaje se s devetnaest, međutim zna da će cijeli njezin život biti pisanje, a ne djeca. Unatoč tomu rađa četvero djece, od kojih troje preživljava. Cijeli život prehranjuje svoju obitelj, jer njezin muž Julien Tinayre ne zarađuje mnogo kao graver. S dvadeset i tri godine objavljuje svoje prve novele pod muškim pseudonimom Gilbert Doré. S njezinom dvadeset i sedmom godinom izlazi prvi roman Avant amour (Prije ljubavi) također pod muškim imenom, za koji Alphonse Daudet smatra da njegov pisac posjeduje golem talent. 1899. godine njezin treći roman Hellé dobiva nagradu francuske Akademije. Od njezinog najboljeg romana La Maison du péché (Kuća grijeha) prošlo je 108 godina. U njemu propituje ulogu vjerskih uvjerenja, ponajprije temeljenih na kršćanskoj tradiciji, u odnosu na ljubav i požudu. Glavni lik je muškarac koji razapet između pretjerane čednosti, fanatične religioznosti i tjelesne privlačnosti, koju osjeća prema mladoj udovici, izabire duhovni život. Mnogo godina kasnije André Gide igrao se istim dvojbama u La Porte étroite (Uska vrata).

Cijeli život propituje slobodu izbora. Vjeruje da svaka osoba može birati svoj put, a da se to pravo ne bi nikako smjelo zabraniti ženama. Sama živeći slobodno, iako u braku, proživljavajući vlastite težnje za pisanjem o ženskoj slobodi, uz neodobravanje majke, sklone tradicionalnim mjerilima, i uz odobravanje svoga muža, koji se u svim pismima svojoj ženi obraća kao prijateljici i partnerici. Sloboda ne mora nužno predstavljati seksualnu slobodu, iako Marcelle Tinayre ne osuđuje i takvu. Ona u svakome svojem romanu propituje tradicionalno poimanje ženskih uloga i opovrgava njihovu jednostrukost, žena naime nije samo služavka, pomagačica i radnica, ona ima pravo i na vlastite zahtjeve, slobodu stvaranja vlastita rada u kojemu će uživati, ali i slobodu ljubavne veze da ju se ne smatra nužno razvratnicom i raspuštenicom. Sloboda, to je ono što tjera Marcelle Tinayre na stvaranje. Ostvarivši ekonomsku slobodu i partnerski odnos s mužem, što se vidi iz njihove korespondencije, ona piše o mogućim svjetovima i mogućim vezama koje sama nije ostvarila. Piše u feminističkim časopisima toga doba (La Fronde), piše o modi i o starim antičkim zgradama u Parizu (Châteaux disparus, 1945.), odlazi i u Tursku i piše o svome doživljaju Turske (Notes d’une voyageuse en Turquie, 1909.). Prvenstveno ipak, ne odustaje od svoje tihe i neprestane, duge i izdržljive borbe za slobodu izbora. Potiče mladu pjesnikinju Renée Vivien na stvaranje, a ona će postati jedna od iznimnih spisateljica francuskog 20. stoljeća. Konačno, vodi vrlo zrelu i otvorenu korespondenciju s vlastitim sinom Noëlom, kiparom kojem će cijeli opus biti uništen 1943. godine.

Knjiga koja će sažeto predstaviti njezin osobni program djelovanja izići će iz ustiju junaka njezinog romana iz 1905. godine – La Rebelle (Pobunjenica). Junak je feminist imenom Noël Delysle koji piše knjigu Radnica i koju jedne kišne večeri, čekajući svog ljubavnika, pronalazi glavna junakinja istog romana, Josanne, majka i supruga muža ovisnika i neurasteničara. Ona radi i privređuje, jer je njezin muž Pierre nesposoban za život, a sina joj je poklonio ljubavnik u strasnoj vezi, pa kad je prestala biti zanimljiva, napustio ju je. Polako napreduje pišući u ženskim časopisima i upoznaje slavnog feminističkog pisca. Zaljubljuju se, ali kad on sazna iz njezinih iskrenih zaljubljenih ustiju da je, osim pokojnog muža, imala ljubavni život i nakon njega, prestaje biti tako otvorenih gledišta i počne ju ljubomorno osuđivati. I dok na papiru veliča žensku slobodu izbora i ljubavi, kad i sam nađe snažnu i tankoćutnu ženu „tamne“ prošlosti, prestaje biti otvoren i klizi u tradicionalne okove predrasuda. Ipak, na kraju romana melodramatično ostaju zajedno, prebrodivši njegovu ljubomoru.

Ovaj roman izniman je po vrlo realnim konverzacijama i po stvarnoj i detaljno opisanoj ljubomori koja se javlja u muškarcu koji ne može pobjeći od dvostrukih mjerila – jednih za sebe i jednih za ljubljenu ženu. Izniman je i po svojoj suvremenosti. I danas, 105 godina kasnije, žene podliježu dvostrukim mjerilima, dvostrukim ulogama, i danas, zaljubljene, naivno ulaze u veze svih vrsta, ne uvažavajući ozbiljno svoju slobodu i ne promišljajući zrelo svoje odabire. I danas jedini muškarac koji je dostojan žene ostaje u manjini, onaj Muškarac koji je prvenstveno Čovjek i gleda Ženu kao i sebe, istim očima. Izniman je i po programskoj shemi koju autorica izlaže već na prvih deset stranica, a kojih se nastoji držati u cijelom svojem djelu i cijelom svome životu. Taj ulomak donosimo u cijelosti, kako bi se čitatelj osvjedočio u njegovu suvremenost i modernost.

Marcelle Tinayre danas je zaboravljena u Francuskoj. U ostatku frankofonog svijeta ipak postoji. U kanadskoj književnoj kritici i teoriji te u danskih kritičarka, ponajprije iz sociologije roda, ostaje vrijedna preteča na koju se autorice pozivaju. Njezina cjelokupna korespondencija bit će javna tek 2048. godine, a njezini memoari nisu nikada objavljeni. U Hrvatskoj sve to nije previše važno, ali jedna činjenica ostaje znakovita: sloboda izbora, iako osnovna ljudska samoaktualizirajuća potreba, ostaje i danas mnogim našim sugrađankama osporavana, bilo prisilno, bilo ju one same neodgovorno zanemaruju, iako bi ju mogle ostvariti u svojoj okolini.
Sami odgovorno napredovati na svome putu, to je uvijek bila najteža zadaća. Na našim hrvatskim ženama i muškarcima je da preuzmu sve konce svoga života i izvezu zajedničku priču, protkanu partnerskim i prijateljskim osjećajima, bez obzira što je tko izabrao kao životni odabir. Ili riječima autorice:

„I evo kako odjednom, među djevojkama i mladim ženama nailazi čvrsta pobuna. Ne žele više patiti; smatraju da bi njihova predanost trebala biti slobodna te da žrtvovanje, koje se prihvaća kao djelo moralne ljepote, ne bi trebalo nametati kao zakon čitavoj njihovoj generaciji. Žele dakako živjeti za svog muža i svoju djecu, ali žele živjeti i za sebe, bez da komu čine nešto nažao. Jednom riječju, ne žele više biti iskorištavane pod krinkom nijekanja sebe. Smatraju da je žrtvovanje individue u korist društva ogavna prijevara, budući da se društvo sastoji od skupine individua čija osobna sreća čini kolektivnu sreću. Drže također i da je produživati šutnju i podčinjavanje jednako kao i produživati nepravdu; da je religija ljudske patnje obmana, budući da patnja ne bi trebala biti ideal, jer napor ljudskosti teži otklanjanju patnje. A kad im govore o moralizatorskim vrlinama patnje, one odgovaraju da je priroda već stvorila uzroke neprestane patnje među nama, kao što su bolest, smrt, strasti, te da nije potrebno da i samo društvo produljuje taj već od prirode načinjen popis.“

Bibliografija

Djela Marcelle Tinayre

1893. Ménage d’artistes pod pseudonimom Gilbert Doré
1897. Avant amour
1898. La Rançon
1899. Hellé
1901. L’Oiseau d’orage
1902. La Maison du péché
1904. La Vie amoureuse de François de Barbazanges
1905. La Rebelle
1907. La Consolatrice
1908. L’Amour qui pleure
1909. Notes d’une voyageuse en Turquie
1910. Une Journée à Port-Royal; L’Ombre de l’amour
1911. La Douceur de vivre
1912. Madeleine au miroir
1914. Traduction de Au Pays des Pierres de Cécile Tormay; La Veillée des armes
1920. Perséphone
1921. Les Lampes voilées
1922. Le Bouclier d’Alexandre; Priscille Séverac; L’Anneau de fer
1923. La Légende de Duccio et d’Orsette
1924. La Vie amoureuse de Madame de Pompadour
1925. Un Drame de famille; Traduction de Scènes de la révolution communiste en Hongrie de Cécile Tormay
1926. Figures dans la nuit; Saint-Jean libérateur
1927. Une Provinciale en 1830
1928. Terres étrangères: Norvège, Suède, Hollande, Andalousie
1930. Joséphine à Malmaison; Vieilles chansons et vieux poèmes
1931. L’Ennemie intime
1932. Madame de Pompadeur
1933. La Femme et son secret
1934. Châteaux en Limousin
1935. L’Affaire Lafarge; Histoire de l’amour
1936. Gérard et Delphine I. La Porte rouge
1937. Mariage
1938. Gérard et Delphine II. Le Rendez-vous du soir; Sainte-Marie du feu
1939. Est-ce un miracle?; La Porte rouge
1940. Madame du Barry
1941. Aventurine
1945. Châteaux disparus
1947. Mémoires Enfance et Adolescence, neobjavljeno

Djela o Marcelle Tinayre

Colette Cosnier, Le Silence des filles: de l’aguille à la plume, Fayard, 2001.
Patricia Ferlin, Femmes d’encrier, Christian de Bartillat, Francourville, 1995.
Camille Aubaude, Lire les femmes de lettres, Dunod, Paris, 1993.
Elisabeth Ceaux, Marcelle Tinayre, une romancière oubliée u: Quaderni di Filologia e Lingua Romana, Sveučilište di Macerata, Italija, 1986.
Elisabeth Ceaux, Voyages dans le passé avec Marcelle Tinayre u: Quaderni di Filologia e Lingua Romana, Sveučilište di Macerata, Italija, 1986.
Elisabeth Ceaux, La Femme au début du XXe siècle à travers les premiers romans de Marcelle Tinayre u: Quaderni di Filologia e Lingua Romana, Sveučilište di Macerata, Italija, 1985.
Béatrice Didier, L’Ecriture-femme, PUF, Paris, 1981.
Johanna Berdenis van Berlekom, Marcelle Tinayre u: Bulletin de l’alliance française en Hollande, 1924.
Jean de Pierrefeu, Ouvrages de dames u: Journal des débats, 19.01.1921.
Paul Acker, Portaits de femmes: Mme Marcelle Tinayre u: Le Figaro, veljača 1908.
Gaston Ragot, Marcelle Tinayre u: L’Illustration, 14.12.1907.
Georges Pelissier, Mme Marcelle Tinayre, u: La Revue, 15.05.1906.
Émile Faguet, La Rebelle u: Revue latine, 1905.

Ana Kapraljević

Pobunjenica

(ulomak)

            Odzvonilo je pola sedam. Josanne je po već drugi put prolazila pored galerija, zaustavljajući se gdjegod kako bi prelistala kakav časopis ili knjigu. Prodavači su je promatrali, podsmjehujući se.
„O Bože, samo da dođe… Moram se vratiti u sedam sati. Pierre me treba… A tek dječačić!… Bio je tako blijed jutros!… Domaćica će pregorjeti večeru ili razbiti tanjure, kao neki dan. Zadesit će me scena, zasigurno. Ah! Maurice!… Maurice!…“

Stopala joj bijahu hladna, obrazi zažareni, ljutnja je grijala njezinu tugu, podgrijavala ju. Oko Odéona noć, kiša, šljapanje nabujale vode, prskanje lokvica… Ljudi su pobjegli pod arkade da se sklone, a voda je s mokrih kišobrana curila na pločnik.
Šest i četrdeset i pet…
Josanne, gologlava, stisnutih nogu, priljubila se uz košaru knjižare Marpon. Knjige su u svojim žutim i bijelim ovitcima poticale znatiželju prolaznika. Neke su bile ukrašene udvornim crtežima ili golišavim fotografijama. Bijaše tu suknji s podsuknjama, crnih čarapa, hlača i razuzdanih korzeta, prsa na prodaju – razodjevenost razvratnija od golotinje, bolna i neljupka pornografija.

„To da je ljubav?“, razmišljala je Josanne…

Nije ona bila svetica. Iskrenost kakve naznake, ogoljenost pokoje riječi, nisu je uopće vrijeđale, ali ona je voljela: posjedovala je tankoćutnu čednost zaljubljene žene, te joj se žudnja činila kao neka tajanstvena stvar koju su nesumnjivo poznavali samo ona i njezin ljubavnik.
Uzela je neki roman, onako ovlaš, prelistala ga, odložila. Pregledala je i neku knjigu kritika, koja je bila dosadna, a i zbirku mističnih pjesama, umjetnih poput papirnata cvijeća…
„Radnica… Tu sam knjigu vidjela na stolu gospođice Bon… Još jedan feministički roman…ili antifeministički… Ali takva je moda!“

Ne, to nije bio roman. Bijaše to duga i detaljna studija o ženskim strukama i službama. Mnogo brojki, bilješki, navoda i statističkih tablica. Josanne je odoka pročitala pokoju stranicu: Radnica u tvornici… Zaposlenica… Žena i slobodna zanimanja… Ženska konkurentnost i njezine ekonomske posljedice… Nacrt jedne nove ženske moralnosti.
To je ujedno bilo i posljednje poglavlje, zaključak.
„Hoće li rad žena biti dobar ili ne, ne znam, i samo će budućnost na to odgovoriti, ali je nužan, i bez da ga je žena željela, rad se nameće kao činjenica te ga trebamo prihvatiti sa svim njegovim posljedicama. A najvažnija od svega je moralna revolucija za koju se čini da je čimbenik a ne uzrok ekonomske revolucije.
Nije uopće točno da je žena, moralno se oslobodivši, željela osvojiti i svoju ekonomsku neovisnost. U tvornici, radionici, trgovini, uredu, u školi i u laboratoriju može biti da bi se prije tražila zaštitnička ljubav muškarca i podložne nježnosti kućnog ognjišta. Ali muškarac je zatvorio svoj dom siromašnoj ženi… A siromašna djevojka, kojoj se gadi prodaja vlastita tijela i koja ne pristaje da umre od gladi, pokušala je živjeti izvan tog doma, bez muške zaštite. Pa je dakle otišla ondje gdje može zaraditi za život, u područje koje je oduvijek bilo rezervirano za ženu, a zatim je osvojila i područje rezervirano za muškarca… Ponosno je uložila svaki napor, svu svoju energiju, da bi izgradila svoju osobnost. Tada je primijetila da vrijedi, da može osvojiti i štošta drugog osim svakodnevnog kruha, odjeće i smještaja: moralnu neovisnost, pravo da misli, govori, djeluje i voli po svojoj volji – ono pravo koje je muškarac oduvijek uzimao i koje je njoj oduvijek nijekao.

Muškarac je konačno primijetio da je takva ženska težnja opasna za ustanovljeni poredak, za društvenu ravnotežu, za obitelj, običaje i za religiju… Prekasno!… Ako i nisu sve radnice oslobođene, sve su već pobunjenice… Pobunjenice prema zakonu koji su muškarci donijeli, prema predrasudama koje muškarci podržavaju, prema zastarjelom idealu po kojemu su žene njihove pratilje… Žene su prekinule nit veza svojih pretkinja koji, tako lagan za vezenje, bijaše toliko težak nemirnim dušama – ostavile su preslicu, iglu i ogledalo, a s njima i pasivne vrline i isprazne lakoumnosti. Ne smatraju više da je dovoljno biti čedna da bi se bilo čestita žena, i ne smatraju se razvratnicama ako su voljele više puta…
Već vidimo kako se oslobađa ženska moralnost koja se neće bitno razlikovati od muške. Žena, koju je kršćanstvo polako oblikovalo da se žrtvuje i miri sa sudbinom, počinje vjerovati da je prevarena. Bog ju više ne tješi, muškarac ju više ne hrani. Samo na sebe može računati, a budući da ju kakav-takav posao čini slobodnom, tražit će ona uskoro sve prednosti slobode.
Postavke bračnog ugovora bit će izmijenjene upravo time što će žena moći živjeti bez muške pomoći, i sama će moći podizati djecu. Neće više tražiti zaštitu i više neće obećavati poslušnost. A muškarac će ženu morati smatrati jednakom sebi, ili recimo bolje: partnericom i prijateljicom kojoj će on biti partner i prijatelj. Njihova zajednica počivat će na međusobnoj nježnosti, na stalno obnavljanoj suglasnosti između misli i čuvstava, na slobodnoj i dobrovoljnoj vjernosti te na savršenoj iskrenosti koja omogućuje potpuno povjerenje. Već su i sad mnogobrojna kućanstva u kojima muškarac u svojoj ženi nalazi suputnicu, povjerenicu, suradnicu u svojim poslovima, pomagačicu u svojim težnjama. Francuskinja je više od bilo koje žene sposobna za tako lijepu ulogu…“
Ovdje je autor stao proučavati moguće promjene u braku, duboko izmijenjenim i zbog mogućnosti razvoda… Josanne je uočila u diskretnoj ironiji pokoje rečenice da autor previše ne poštuje stare oblike i zastarjele formule, te da ga „životna činjenica“ mnogo više zanima nego sakralno-svetački preživljeni oblici.

„Koji je to čovjek kojeg ne zasljepljuju predrasude?“
Pogledala je ime: „Noël Delysle…“ I odjednom je, bez ikakva razloga, zamislila muškarca ozbiljna i skladna lica, plavih zjenica i sive brade kako nastanjuje neku antičku kuću blizu Sorbonnee…
Nije više osjećala dosadu iščekivanja i zamor stajanja, zaboravila je na Mauricea… Razmišljala je…
„Kako je sve to točno!… Posudit ću knjigu od gospođice Bon.“
Gospođica Bon bavila se sindikatima, kongresima, pomaganjem, djelima solidarnosti, dok je Josanne u Ženskom svijetu radila od svega ponešto, nešto mode, bibliografija, bavila se upitima u „Anonsama“ i „Tjednim menijem“.
Međutim, zanimale su je ideje, a pitanje zvano „feminističko“, postalo joj je blisko… Imala je otvoren i smion duh, bogatu imaginaciju i vruću krv, napete živce koji su ju otvarali entuzijazmu… Ali kao prava Francuskinja i prava Parižanka, imala je nos za ridikulno i grozila se deklamacija. Nije se uznosila ispraznim riječima, pa čak i u proturječnostima svoga života, ostala je iskrena prema samoj sebi.
Činilo joj se da je prepoznala u knjizi Noëla Delyslea tračak duha sličnog njezinome. Malo se i prepoznala u „pobunjenici“ čiji je on ocrtao lik… Govorila je samoj sebi:
„Evo čovjeka koji me razumije… Prihvatila sam kućno služenje, nisam u potpunosti prekinula „vez“, ali osjetila sam da sam gospodarica svoga srca i svoje osobe… Neki prost osjećaj interesa ili strah od rasuđivanja nisu ti koji me drže u ovome braku, u tom tužnom braku gdje nosim dvostruki teret… Ne želim ostaviti svog jadnog Pierrea, ali ne mogu ni živjeti bez sreće, ne mogu…“

Zatim je pročitala:
„Sanjati slobodu ljubavi, čuvajući brak pod manje krutim okriljem, osloboditi muškarce i žene obvezne licemjernosti, prepoznati njihovo pravo da urede svoj život kako im se sviđa uz uvjet da prihvate posljedice svojih djela, unijeti u odnose među spolovima više poštenja, više praštanja – znači li to ohrabrenje razvratu? Znači li to uništenje ženske čednosti? Ne. Kad žena spozna vrijednost svoje osobe, težinu dara kojega daje, kad će o ljubavi i posljedicama ljubavi imati jasnu, uzvišenu i duboku ideju, pa ako je zdrava i duha i tijela, bit će valjano oboružana protiv napasti razvrata… A ako se prevari u svome izboru, znat će da njezina pogreška nije besramna, te da ju neće morati vući za sobom cijeli svoj život poput okova, već će moći biti dostojna poštovanja i ljubavi čestita čovjeka.
Pretpostavlja li to potpunu revoluciju naših običaja? Ta već je napola učinjena, dešava se iz dana u dan upravo ta revolucija! Neka predrasude konačno nestanu!… Osuđivanje „čestitih ljudi“ ne dotiče se više ni tek rođenog djeteta, ni razvedene žene. Tolerira se, oprašta određene slobodne zajednice, a takva žena stekla je svojom sposobnošću pravo da živi po svojoj volji – pravo koje smo nekoć priznavali jedino velikim glumicama!… Simptomi su to jednog stanja stvari koje…“

– Gospođa želi kupiti knjigu? – upitao je prodavač koji je bez sumnje smatrao da je njezino čitanje predugo potrajalo.
Josanne je pocrvenila… Spontano je odgovorila: – Da.
– To bi bilo tri franka…
Tri franka! I to na kraju mjeseca… Josanne osjeti tračak kajanja, ali otvori svoj novčanik. Prodavač zamota knjigu.
– Hvala…Recite mi koliko je sad sati.
– Pet do sedam gospođo…

Maurice neće doći!… Josanne je slutila u nekome svjetlu mali stan u ulici Amyot: Pierre, omamljen eterom, na divanu, dijete spavajući u svojoj stoličici, a vatra jenjava, lampa dogorijeva, a domaćica gunđa, jer Josannin muž čeka…
„Kako li sam jadna žena!… Moj muž, moj sin me čekaju… Ah! Još pet minuta… Maurice!… Želim vidjeti Mauricea!… Ne mogu otići samo tako…“
Oči joj se napune suzama. Ljudi se počnu okretati… Razbudila je ipak svoj ponos: „Ne! Ne ostajem ovdje ni minutu više! Ovo je ipak previše!“

Marcelle Tinayre

(prevela: A. Kapraljević)

Ožujak 1962.

(…) Promrmljat ću tvoju pjesmu, Arrise, našem sinu kad bude imao tvoje oči da me shvate i moje usne da te imenuje.
Ostarit ću, ljubavi moja, u sjeni tvoga sjećanja, a na svaku boru koja niče mojim tijelom, upisat ću tvoje ime i svoju mladost.
Arrise, ljubavi moja, danas si tek smrdljiva strvina, ali koju ljubim, sutra si plodna zemlja u čijoj svjetlosti pleše domaći duh.
Moja ljubavi plavog pogleda, sutra ću ti ponuditi svoje sasvim nago tijelo, umiješati ga s tvojim, kako bi domaći zaplesali brži ples na granici.
Osamljeni skitnica možda nas susretne i zapjeva.
I svake ćemo večeri ludo plesati kako bi čuli naš pjev.
On će nam pričati o nekoj dolini gdje raste klasje i gdje margarete vladaju dječjim srcima.
A zatim, u neki dan, ispričat će nam o našoj djeci na vrhovima brdašca i uspavati se. Njegovo tijelo će se rasplinuti.
Plesat ćemo oko njega i jedno drugome pjevati njegovu pjesmu. A u osvit neke jeseni i treći domaći će s nama zaplesati pod začuđenim sjajem triju zvijezda. On će se prisjetiti što su nam za ljetnih večeri pričale naše bake, upirući glinom obojanim prstima: zvijezde su duše mrtvih. Prisjetit će se domaći i naših dječjih pozornih pogleda. Zatim ćemo još brže zaplesati, čekajući da se pojavi dijete da bi ono, u potpunosti, dozvalo sjećanja.
A kad dijete dođe, plesat ćemo na njegovim koljenima i među njegovim prstima. Vodit će nas svojim pogledom i potrčati za leptirima, plavičastim poput tvojih očiju. U dječjem pogledu zauvijek ćemo plesati, da bismo opjevali one koji čekaju i zibat ćemo naše margarete.
Dijete će postati mnogoliko, moja ljubavi. Rasplinut će se ondje, po groblju Meskiane, a iz njegova tijela izvirit će četiri domaćih i pridružiti se onima prije. Postat ćemo mnogobrojni, mi koji plešemo u ritmu starog pjeva koji se raznosi uvečer selom u čijem sjećanju i dalje živimo.
Izreći ću svome sinu zdenac koji si volio, a nad koji se nadvila stara topola tanke sjene.
Izreći ću svome sinu kupolu u kojoj se odmaraju rode, a koje si toliko ljubio, ti, nepismenjak velika srca; ti, seljak, koji je svojom krvlju posvećivao tlo moje zemlje, kako bi tvoja djeca, nekoć razbaštinjena, danas zemlju ponovo obuzela; ti, seljak, koji postade zemlja iz ljubavi prema zemlji, one ljubavi od koje si radije izbrazdan umro nego da žito odumre.
Izreći ću svome sinu zlato naše doline koje bi prekrivalo naše dječje glavice i koje smo ljubili, jer je mirisalo na kruh.
Izreći ću svome sinu zlato naše doline koje naši starješine, čučeći na brdima, ne prestaju snivati.
Izreći ću svome sinu zlato naše doline koje majka miluje prstima, sanjareći o grašku sunca koje će osvijetliti ugao njezina podruma, u zimu kad se naša ravnica prekrije snijegom i kad se naše nebo preodjene u svoj tmasti ogrtač.

Yamina Machakra

(prevela s francuskog Ana Kapraljević)

Lutkar

Tražila sam da mi govore sjećanja. Ne da ih brižno čuvam, natapam se težinom iživljenih života, stege i mukotrpnih uvjeta, već da me nauče čega se čuvati. Tražila sam da me poduče kako biti jaka, iako su se sela odselila, narod odnarodio, muškarci omlohavili, žene raženile.
Nisam željela ponavljati dane uloge, već mijenjati neke, ali gledajući koji trenutak dalje, promišljajući minutu dulje, shvatila sam da su uloge prestale postojati. Scenarij, naime, mojoj zemlji pisao je netko tko nije proživio ovu zemlju. Taj netko bio je fin, upečatljivo neprodoran, lišen svake divljine (jer divljina njemu podrazumijevaše divljaštvo), bez uronjenosti, bez identiteta, bespolan i bezličan. Taj netko zvao se Lutkar. On (ili ona ili ono?) odlučio je utopiti sjećanja u nekom zahrđalom loncu, skuhati poparu, ni slanu ni gorku, tek bezukusnu, a onda i lonac zapaliti. Neka dokaza ne ostane kad jednom ispijemo otrov bezobličnosti i ispraznimo lonac izdaje.
Kad smo se najeli i polizali prste, zaboravili smo svoja sjećanja. Odustali smo od svojih uloga. Počeli smo glupaviti, trošiti neke zadane monete, zaduživati se za još malo te bezukusne hrane, mehaničke igračkice i odjeću koja nas je podsjećala na tog nedivljeg izroda.
Kad smo se dakle u potpunosti odnarodili, ne znajući pravo što nam se desilo, kazalište je od velebnog dramskog satiričkog ili narodnog obilježja kulture, tradicije i smijeha, postalo kazalište marioneta. Svi smo uz srednji prst imali ušiveni končić kojime nam je veliki Lutkar pomicao udove. Skakutali smo lažnih osmijeha, igrajući nijeme role, a riječi su dolazile iz dubine drvenog mis-en-scènea kojime je Lutkar poručivao: „Ja ovdje govorim za sve vas, ja ovdje imenujem i uloge dijelim, pomičem vaše nemoćne nožice i ručice i nadasve se dobro zabavljam“.
U tom lutkarskom kazalištu svirala je komorna glazba; mrtvački njezini taktovi u prvi su me tren začudili. A onda sam shvatila: Lutkar nas je ušutkao, ukrao nam riječi i ruga nam se beskrajno tim posmrtnim maršem.
Sjećam se ipak, da sam nekada imala zemlju na kojoj je baka sadila slatke kukuruze, a djed gorio veliki krijes staroga granja, da je tom zemljom šuštao vjetar i donosio blagu jesen u kojoj su zrjele boje, vrili okusi i da baš ništa nije bilo bez oblika.

Ana Kapraljević