Mjesta i predjeli koja smo nekada živjeli u sebi nose cijelo jedno vrijeme. Nose one nas od nekoć, a njihova gusta težina sjećanja teško da će ikada ponovno postati lagana. Ljudi s razlogom žude i vrijeme i prostor kao neodgodive i nepromjenjive kategorije. Ta što bismo sa svim onim sjećanjima da ih ne ukapamo u razne prostore i u prošla vremena? Možda bismo tada bili lahorni poput djece.

Objavljeno na: http://www.novi-zagreb.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=10138:birtijske-crtice&catid=17:kultura&Itemid=100012

Može li birtija preuzeti sjedište za sijela kazališnih družina?

Može li se filmska zvijezda skriti u toplom podrumu gdje ju baš nitko neće prepoznati? Može, ako je među svojima.

Nije da naša zemlja obiluje tolikim zvijezdama da im ne bi mogli prići na cesti i pitati ih kako su. Naši su glumci više neprimjetni doli primjetni. Nekako se mnogo trude izgledati normalno kao i sav svijet. Tek se neke glumice malo više šminkaju izlazeći iz svojih gradskih stanova.

Ima jedna podrumska poslastica u kožnim separeima i preuzeta nekim zaostalim sjajem iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Birtije koje i dalje čuvaju ogledala uz stropne zavrzlame poput dugih cijevi, ili ogromnih lamperija, nekako me uvijek podsjete na mog oca i mene kad bismo kao kakvi putnici na proputovanju zalutali u neznanu lokalnu krčmu.

Takvo je ugodno zagrebačko zborište i kafić „Krešimir“ u Berislavićevoj ulici. Ondje se i dalje susreću ljudi iz prošlih vremena, ali zaluta ondje i mnogo kazališnih lica, koja žele ugodnu atmosferu nakon napornog dana pod svjetlima reflektora. Ondje je i šank uglancan u staklu i nekoć popularnom emajlu.

Spuštajući se kroz staklena vrata, pa dolje u izbu podrumskih tajnovitih stepenica, silazite u tmasto osvjetljeno okruženje gdje se čuje rock glazba i gdje baš svi nekako nečujno razgovaraju, pa vam se čini da im prekidate ugodno čavrljanje. Sjedate u separe skroz uza zid, daleko od ulaza, kako biste mogli promatrati cijeli interijer, poput kriminalca koji uvijek ima zid iza sebe, kako bi čuvao leđa. Kad se tako ugodno smjestite, u tom toplom prostoru, pa osjetite vrelinu susjednih stolova, načujete djeličke razgovora, postajete dio društva koje je možda, donekle, već na izmaku.

Naime, danas se živi brzo, dimna zastava nekadašnjih zasjelica, koji su dane brojili u svratištima, polako nestaje.

I dalje je Hrvatska napućena kafeterijama, ali sad se to već oblikuje prema bistroima u kojima se može pojesti malo za mnogo novaca (koliko je to daleko od gostionice!). I dalje njegujemo kulturu nalaženja u kafićima, ali sada su to brzi susreti, prekinuti sviranjima mobitela, plaćanjem parkirnih karata, dječjim čangrizanjem iz kolica, ili tek lažno prisni susreti u kojima nema veće topline u obraćanju. Svi smo na „ti“, svi se smješkamo, svima nam sve ide od ruke i istovremeno se ne razumijemo.

U „Krešimiru“ imate blagoslov biti nepoznat, tajanstven, šutljiv i miran. Imate osjećaj da vrijeme sporije teče, a glazba vas vraća u neko medijski nevinije doba, kad su američke bombe bombardirale tamo neke daleke zemlje, a vi ste u svome socijalizmu pjevušili ode slobodi Johna Lennona.

Ondje se nađete sa starim drugom za kojeg znate da se vratio iz Irske. Pozdravite prvu ljubav, srameći se i dalje, jel’ uočila da vam lice blista pred njezinim novo pridošlim majčinskim podočnjacima? Sjetite se kako vas je kolega glumac (kad ste još sanjale da ćete biti poznate glumice) pozvao na slušanje ploča. I tada vam je to bilo smiješno – CD je tada bio ultra moderan.

Ondje se uljuljkate nakon koncerta klasične glazbe i opečete prste na tek kupljenim kestenima, oblizujući se na ideju kuhanog vina.

Sjetite se svoje prve ljubavi, prvih stiskavaca, prvih razgovora s urednicima koji su smrdjeli kao vinski čepovi.

A sada, kada tog vremena više nema, slušate glazbu i uživate u neznanosti trenutka. Predajete se svojim mislima, proučavate koliko ste se izmijenili i koliko ste i dalje mladi kao i nekoć.

Mjesta i predjeli koja smo nekada živjeli u sebi nose cijelo jedno vrijeme. Nose one nas od nekoć, a njihova gusta težina sjećanja teško da će ikada ponovno postati lagana. Ljudi s razlogom žude i vrijeme i prostor kao neodgodive i nepromjenjive kategorije. Ta što bismo sa svim onim sjećanjima da ih ne ukapamo u razne prostore i u prošla vremena? Možda bismo tada bili lahorni poput djece.

Ovako se predajemo i opet, u „Krešimiru“, našim unutarnjim previranjima, nekadašnjim strastima i današnjim toplim jesenskim bojama, kako bi i opet sa sigurnošću potvrditi da je ovo naš prostor, naše mjesto i da je obilato energijom davnijih dana kada smo još vjerovali da ćemo zauvijek ostati mladi.

Ana Kapraljević