Ako vam se mili istraživati opskurnjake, rado ću vam opisati one koji još i dalje odolijevaju vremenu. Pa put pod noge, stižu nam zimski dani, bljuzga i čizme do koljena, a čaše u tim birtijama i dalje se slabo peru, dimna zavjesa i dalje je ondje, a ponuda šarolikih likova ne jenjava…

Objavljeno na: http://novi-zagreb.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=10072:europska-vlaska-za-turiste-prognala-cevabdzinicu&catid=17:kultura&Itemid=100012

Jeste li se ikada pitali gdje su nestale buregdžinice Zagreba?

One sitne gostionice, uređene bez imalo stila, sa stolovima od lažnog granita, gdje zalaze najčešćesitni kriminalci, koji služe kao paravan većim zvjerkama; debele mješine koje prodaju prebijeli kruh i razne sirnice, mljeveno meso u raznim oblicima, opskurni zakutci našeg velegrada – sve je to negdje na marginama, meni studentici nevažno, niti sam se time ikada zamarala.

Ali godine prolaze, studentica raste u profesoricu, pa u službenicu bezimene tvrtke, pa u kotačić renomirane tvrtke, i malo-pomalo, počinjem žudjeti za danima kad sam tek naslućivala male kutove nekih tamo zatvorenih okrugljaka, koji su s vremenom nestali.

Postpostmodernizam: U slici sam onog drugog koji slika, a koji je uslikan i oslikava se iz ogledala iza sebe u ogledalu ispred sebe…

Danas kad sjednem u centar, pa mi štikla ovlaš rotira po prstima, dok zijevam, čekajući kofeinski šut prave ovisnice, gledam turiste koji me zapljuskuju svojom glasnom i šarolikom pojavom, gledam lažni osmjeh ispomoći iz Slavonije koja se još nije odlučila na Irsku ili sličnu nacionalnu grudu gdje će se utopiti opće hrvatstvo i hrvatsko srpstvo za boljim kruhom. Gledam te basnoslovne cijene i gledam kako Zagreb polako, sasvim potiho, prelazi iz lokalne buržujske skretnice u početnički zalet prve polovice 20. stoljeća u zapadnim kapitalističkim zemljama. Počinje njegovo oblikovanje u Metropolu.

Socijalističke prčvarnice prognane su po selima, po drugim nekim županijama, po eventualnim podsusedima i dubecima, prognane su iz centra grada. Ondje sve mora ostati u pleksiglasu, plastici, linoleumu, laminatima, oniksu. Ogledala moraju iskazivati našu protočnost materijalističke naravi, gdje je sve odjednom, a ništa nije ujednom, sve se mora oslikavati u licu onih drugih, tako da naši selfiji bolje izgledaju na Slikoknjizi.

Socijalističke prčvarnice gotovo da u Zagrebu više ni nema.

Ali ima! – trudi se na glas izustiti moje sjećanje. Sjećam se koliko sam pohodila birtija po gradu, posebice po centru, gdje sam radila uz studij.

Sjećam se te jedne, osobite, baš u Vlaškoj, danas sterilnoj i savršeno uškopljenoj Vlaškoj koja podsjeća na predvorje Bruxellesa.

Hodasmo tako prošle zime, u mračnoj večeri moj odabranik i ja, vucarasmo se za svojim društvom, kako bismo se mogli negdje usjesti i dalje pijuckati razrijeđeno vino ili vodenastu pivu, i reče njegova draga, s razmaženim trbuščićem da je gladna.

Kaže ona njemu: – Dragi, jednom, znaš dok sam još studirala, zalazila sam baš ovdje, u Vlašku, u jednu prčvarnicu koja je pripremala odlične masne ćevape i znala sam ih smazati s posebnim zadovoljstvom.

Kaže moj dragi: – Pa dobro, pođimo ondje, esemesat ćemo društvo da čujemo gdje su zasjeli, a ti i ja, hajde da te najedemo pa da te poslije mogu napiti i dobro prepipati… – i nasmiješi mi se onim smeđim očima, da mi koljena zatrepere.

Sjećanje na moju smrdljivu ćevabdžinicu, s hladnim mramornim stolovima i tajanstvenom atmosferom zalutalih ljubavnika u bijegu, pomicalo je čizme i njihove visoke pete sve tim više do staklenih vratiju koja su imala narančasto plastificirano radno vrijeme. Pomišljala sam kako ćemo ondje zasjesti, naravno u kaputima (ne daj bože da se spustiš na temperaturu domaćina, koji pod svom onom dlakom, bijelom pohabanom kutom i brkovima dohodalima iz azijskih stepa, sasvim ugodno uspijeva na plus pet stupnjeva, peći masno meso). Prekrižit ću nogu, uzeti pomalo masnu čašu s pivom i kucnuti se sa svojim odabranikom, zazivajući novu godinu i neke nove uspjehe.

Smješkat ćemo se razdragani i škicati interijer u kojemu će se svjetlucati metalni šank iz sedamdesetih prošlog stoljeća i cvrljit će se meso na utabanim stazama pekućeg pleha. Očekivat ćemo s oduševljenjem da nam se prsti namaste lepinjom.

Grabili smo do staklenih vratiju, te čim smo unišli, ozareni hladnoćom i gladnim trbusima, dočekao nas je azijski brko. Pogledao nas je mrko poput medvjeda dok pomišlja kako što lakše zagristi ulov, i skoro nas nije zavitlao jednim pokretom svoje ručerde. Sjeli smo pokorno za prvi stol, u nevjerici i nekoj nelagodi da nas ne ubije što smo ondje zalutali. Naručili smo primorani mesni obrok i čekali. Brko je očito očekivao nekoga drugog. Šmugnuli smo što prije sa zamotanom lepinjom i smijali se kao klinci, osjećajući svježinu zimskog daha, čim smo nestali tim grabežljivim očima koje su nam zamastile ćevap.

Prevarilo me moje sjećanje. Danas je ondje zatvoren lokal.

Za nostalgičare.

Ako vam se mili istraživati opskurnjake, rado ću vam opisati one koji još i dalje odolijevaju vremenu. Pa put pod noge, stižu nam zimski dani, bljuzga i čizme do koljena, a čaše u tim birtijama i dalje se slabo peru, dimna zavjesa i dalje je ondje, a ponuda šarolikih likova ne jenjava…