PISAC nije isto što i spisateljica, jer prvo pretpostavlja autora, autoritet čvrstog discipliniranog karaktera koji stvara, kreativno sokove prolijeva na papir. Ja sam muškarac, pisac, valorizirani genije koji biva sam sebi svrha, čak i ako svi njegovi kritičari umuknu i nestanu iz ovoga skribatičnog logoreičnog Univerzuma.
Kad sam imala 18 godina,
sanjala sam o tomu da budem fakultetska profesorica. Kad sam imala 8, da ću biti operna pjevačica.
U međuvremenu sam bila:
studentica, novinarka, profesorica, glumica, kćerka, majka, prijateljica, ljubavnica, konobarica, činovnica, supruga, snaha, šogorica, strina, kolegica, stipendistica, alkoholičarka, žderačica čipsa (on zaslužuje posebnu kategoriju), svejetka, mesožderka, katolkinja, feministkinja, nevjerojatno autentična, pokornica, samoprijegornica, samovoljica, debeljuca, ljutica, pomiriteljica, biseksualka i heteroseksualka, tulumarica i koludrica, smeđokosa i spisateljica erotske poezije i dnevnika.
Danas sam kapitalistička kap u slapu,
proročica, veganka, plavuša, nositeljica minjaka, voljena djevojčica i PISAC. PISAC nije isto što i spisateljica, jer prvo pretpostavlja autora, autoritet čvrstog discipliniranog karaktera koji stvara, kreativno sokove prolijeva na papir. Ovo drugo, ženskoga roda, nažalost, jest tek pokušaj vrednovanja pokušaja, drugorazrednosti, nepriznatosti, vjerovanja da će autentičnost biti samodostatna da se genije prizna i da ga se vrednuje. Ali ne, ne, ne. Ja sam muškarac, pisac, valorizirani genije koji biva sam sebi svrha, čak i ako svi njegovi kritičari umuknu i nestanu iz ovoga skribatičnog logoreičnog Univerzuma.
Muza je tu. Papir je tu.
I dok ne nastane to djelo, kojemu će se svi diviti (jer svaki PISAC uvjeren je u svoju neodoljivost i savršenost), pisat ću u tišini, bez ijedne riječi koja bi okrhnula taj raj pustinjskog eksterijera. Uživat ću u mirisima. Očekivati tihe riječi i osmijeh muze koja potiče na sve novije i novije riječi. Bit ću strpljiva i samoprijegorna. Utihnut ću i introvertno vas isključiti.
Vrijeme je da se piše.
Sada, upravo sada, kada više nitko ne čita niti pisce niti spisateljice. Vrijeme je da usnulim umovima ponovno pretkažemo revoluciju. Pisci su uvijek iznova dizali revolucije.
Evo, kao kraj, jedne revolucionarne zamisli by A. K:
Divlja misao (2013.)
Poštovani,
ja naime već dugi niz godina živim u ilegali.
Svaka moja divlja misao izaziva prijepor.
Svaka moja divlja riječ izaziva sablazan.
Svaka moja divlja ljubav vrijeđa vaš moral.
Sva moja divljina prognana je na izgnanstvo.
Vjerujem da je vaša presveta prosječnost
tako odlučila kako ju ne bi smetala
moja izvanrednost.
Ali poštovani moji mediokriteti,
ja tako više ne mogu.
Osjećam nove sokove kako kolaju mojim žilama.
Osjećam se spremna na legalan život
bez laži, bez prilagođavanja činjenica
za vaše nježne uši,
bez straha da budem išibana
zbog poganog jezika.
Znam da je moje bezbožništvo uistinu nova religija.
U toj novoj vjeroispovijesti ispovijedat ćemo istinu,
ja i moji sljedbenici,
oni ilegalni čudaci što sjaje po pukotinama,
sklanjajući se od vaše bijedne jarosti,
moji sljedbenici i ja,
tankoćutni štovatelji istine i stvarne životnosti.
Poštovani moji lažnjaci,
pišem ovo pismo da vas upozorim:
moja su koplja oštroumna
moje su pandže nazubljene
a ja,
ja sam se konačno razljutila.
