Nije vjera tvrda u jačega!

                    Jednom davno, prije mnogo ljeta, ljudi su živjeli u državama. Određivali su se prema nacijama, religijama, vladama, strankama, spolu. Sve se u njihovom životima svodilo na pripadnost. Pripadali su određenoj obitelji, malenoj zajednici rođaka, zatim naciji, rođacima po mjestu rođenja, pa nakon toga religiji, rođacima po vjeri, potom prema statusu, rođacima po obrazovanju i poslu koji su obavljali, i konačno prema moći. Tko je pripadao kojem klanu, kojoj stranci, kojoj vlasti, kojoj skupini s kojim interesima. Od sve te pripadnosti i pripadanja, nisu bili dio ničega, već odijeljeni od sebe i razdijeljeni na tisuće komadića.

Poput tri vola, Bijelonje, Galonje i Rudonje, koji, da bi se domogli pašnjaka, svaki za sebe posebno, izdaju dva preostala brata u dogovoru s vukom. Vuk naposljetku pojede sva tri, obećavši prvoj dvojici jedno, pa drugoj dvojici isto to, a trećeg brata Bijelonju, prije nego što ga pojede, navede da shvati: „Nije vjera tvrda u jačega!“. Jači se, naime, nikada ne drži obećanja slabijemu. Pa tako ni naši sindikati i šefovi zaposlenicima, ni umirovljenička stranka umirovljenicima, ni oporbene stranke glasačima nakon što pobjede na izborima i postanu vladajuće stranke, a ni muž ženi da ju je samo jednom udario.

Svaki onaj koji je moćniji, promijeni dlaku poput vuka, ali ćud nikada. Zašto nam je moć toliko važna? Zašto kršimo dana obećanja? Zašto smo slabe vjere, odnosno jesmo li ikada bili vjereni i sa čime? Jesmo li se, kao što kaže ta stara slavenska riječ, ikada ikome ili ičemu obećali osim moći?

Svako jutro slušam vrapce na svome balkonu. Unerede ga i moram to počistiti, ali taj pjev! Biljku moram svakoga dana zaliti, ali ta lončanica bosiljka i njezin miris, a tek okus! Psa moram svakog jutra prošetati, ali ta privrženost! Dijete moram nekoliko puta previti tijekom samo jednog prijepodneva, ali te ručice, taj smijeh, ta neizrečena zahvalnost kojom dijete zrači!

Međutim, napredovanje na račun manje lijepe kolegice, brušenje kandži na odgojiteljici naše djece, bezrezervno otresanje na svakoj službenici ili trgovkinji ukoliko su one same ljute ili čangrizave; što mi to sve donosi?
Kad sam bila mala, obećala sam svojim roditeljima da ću biti dobra. To je značilo da ih slušam, da kažem hvala, da imam dobre ocjene, da perem zube i ne tužakam kolege iz razreda.

Danas to obećanje znači priznati da smo kolegica i ja zajedno radile na projektu, da ću saslušati tetu u vrtiću i zahvaliti joj na brizi, da ću saslušati nervoznu medicinsku sestru i zahvaliti joj na strpljenju, da ću slušati partnera dok se žali na dnevni posao. Ali to obećanje roditeljima, a i sebi samoj, znači i to da ću znati reći ako sam ja napravila neki zadatak i zahvaliti svima koji su mi pritom pomogli, da ću zamoliti odgojiteljicu da pazi na moje dijete i podsjetiti ju da ja ne mogu uvijek paziti na svoje dijete i da joj ga svestrano povjeravam. Saslušat ću trgovkinju ili medicinsku sestru, ali im i reći neku prijateljsku riječ podrške, jer im samo to treba, te da ću slušajući partnera o njegovu lošem danu, zahtijevati, ne moliti, već zahtijevati da i on sutradan posluša moj problem.

Na taj način, naime slušanjem i prihvaćenjem tuđih, a izjavljivanjem vlastitih sumnji, održat ću obećanje, odnosno vjeru i drugima i sebi. Međutim, moć se neće među nama dijeliti, i nitko neće biti nadmoćan, već ćemo svi postati jednako jaki.
Možda se tek tada susretnemo u budućnosti gdje ljudi nisu volovi, već vukovi koji u čoporu i u cjeloživotnom partnerstvu napreduju sretni i vjerni.

Ana Kapraljević