Brko
Postoji mala vrtna restauracija, spremna da pod grozdenim busenima skrije svoje goste od socijalne slojevitosti, ali i da ih utopi u rijetku tajnovitost koja više gotovo ne postoji u ovom novom, izmijenjenom Zagrebu.
Brko je sjedio skriven pod žbunjem, slušajući trambunjanje tramvaja sa Savskog mosta, misleći kako je znakovito izabrao baš ovo mjesto za posljednju čašu vina. Brko se namjeravao ubiti, a Sava je bila romaneskni odabir za tako delikatno svršavanje velikog dopisnika.
– „Popit ću ovu čašu, a onda u boj!“ – podigao je teatralno ruku, a konobar, navikao na ekspresivnost lokalnih pijanaca, samo je zakolutao očima.
Brko je znao svršavati. Od svog je života učinio niz završenih svršetaka. Prvo je razumno razložio sam sebi da je Mađarica htjela samo brak, a njemu se sjeme još nije sijalo. Bio je daleko premlad za potomstvo. I to još s Mađaricom! Ona bi ga varala već za godinu dana, koliko je pohotna bila svaka njezina nježna nit. A Ilonka je bila prekrasna, morao joj je priznati, prisjećao se. Tanka, blijeda, vatrena kao vreli izvor. Žestokih bedara, živopisnih psovki, nezasitna, nezasitna…
Vratio se u Zagreb, pokisao. Kiša je padala, ma što padala, lijevala, želeći ga valjda kazniti što nije natrpao desetak kučića u slobodarsku kobilu mađarskih prerija – Ilonku. Znao je on takve.
A znao je i da je privlačan ženama. Oduvijek su ga zvali Brko, s razlogom. Imao je pun, čvrsti, lički brk kojime se osobito ponosio. Bio je stamen, vitak i crnomanjast. Crnoputast u zvjerinjaku prozirnih bijelih kokoški. Baš su se ovi Zagrepčani mogli nositi s njegovom visokom brdskom pojavom!
Znao je, sve je on to znao – i dobro koristio. Nakon Ilonke tješila ga je pokorna Marica, tiha na javi, a i u krevetu. Bezlična. Brzo mu je dojadila. To zapravo ni nije bilo žensko čeljade. Blaga, plaha ovčica, to je bila Mara. Bilo mu je žao zaplakane Mare kad je uzeo kovčeg i sjeo na vlak za Split. Gledala ga je, sjeća se tog pogleda punog boležljivog nerazumijevanja.
Jedno vrijeme lovio je sofisticirane inozemne nasljednice po Jadranu. Bilo je takvo vrijeme. Učio se kulturi i prenemaganju od nabujalih frigidnih mačaka koje su iz dosade širile svoje „vidokruge“. Podučavale su ga glumatanju. Te su mačke znale dobro glumiti. Ali nakon Ilonke, znao je da su tek vrhunske glumice, ništa više, pa mu je i to dosadilo.
Ponekad je (ali samo ponekad) njegov krevet bio prazan. Prevrtao se po krevetu, umetao poplun među noge i sanjao o nekom biću koje bi bilo ono nešto, jedinstveno, koje bi ga nagnalo na vjernost, koje bi ga probudilo da piše zaljubljene sonete, kupuje bukete, troši svežnjeve papira na srcedrapateljna pisma.
Međutim, kako da im povjeruje? Sve su one željele zaraditi, ovako ili onako. Sve su žene prevrtljive, rekao mu je davno otac. Kako su samo vješto namještale svoje zadnjice, pa ga njima trzale, slučajno baš, dotakle ga da mu se sve zavrti, da mu dođe da izgubi pamet, ovdje na ovome asfaltu. Ili su htjele da se on za njih „pobrine“. Pa bi mu, onako plodne, nametnule cijelo leglo pačića koji grakću u smjeru funkcije, novonastale i nenadane – oca. A ne, nije se Brko dao tako lako uhvatiti. Bježao je, svaki put iznova, mijenjao adresu, bio inozemni dopisnik za komunističku štampu po cijelome nekadašnjem Paktu. Bio je u tome čak i dobar.
Francuskinje tek! Lažnih li gusaka! Prijetvorne, frivolne, koketne, histeričnih glasova i nekog neartikuliranog cičanja, da je par puta poželio ošamariti ih. Crnkinje i mulatkinje, Španjolke, znale su biti mazne i ugodne; uživao je na njihovim prsima punima razumijevanja. Gladio je njihove zagasite crne kose i osjećao se snažan i nejak, obožavan i voljen među njihovim predivnim toplim prstima.
Jedne zimske nedjelje pušio je cigaretu na glavnome osječkom trgu. Vani je carevao vjetar, težak, slavonski vjetar koji zadire pod sve slojeve odjeće. Ispred tramvaja u daljini hodale su dvije tanke nožice pod masivnom bundom. Ušla je u isti restoran. Naručila jaja, kruh i votku. Čuo je njezin tvrdi glas, ogrezao od hladnoće po kojoj je već satima hodala – bila je promrzla. Napola se okrenuo i promatrao ju u ogledalu na zidu. I dalje je bila omotana u ogrtač, gledao je kako se trese, izgledala mu je tako krhko. Pomalo se pobojao svoje želje da ju zagrli i zagrije.
Nakon nekog vremena odgurnula je bundu i obrazi su joj počeli poprimati boju. Jela je mirno, bez žurbe, pogledavala ostale goste pa opet spuštala pogled. Nokti su bili obojani crvenim lakom, onda u modi, ali kao da je lak nagrđivao njezinu nježnu pojavu. Prstenje joj je donekle nalikovalo.
Nešto se nećkao, ali je ipak odlučio djelovati.
– „Slobodno?“ – upitao je i odmah sjeo do nje. Pogledala ga je, sasvim rezignirano, promotrila cijelu pojavu, polako prožvakala i izustila:
– „Nisam Vam dopustila da sjednete. Molim Vas udaljite se ili ću biti prisiljena pozvati konobara.“
Shvatio je to kao dio njezinog koketnog šarma (sve su one namiguše!) i nastavio sjediti. Gledala ga je netremice, a onda snažno, kako nikada ne bi očekivao od nje, viknula: „Konobar!“
Konobar se sletio do lijepe neznanke.
– „Ovaj neuljudan gospodin odbija ustati iako je samovoljno sjeo za moj stol. Učinite nešto.“
Tolika hladnoća, čak prezrivost, miran kontroliran glas. Shvatio je to kao osobnu uvredu, ali se pristojno ustao, platio i otišao iz kafića. Koja žena! Koja prepotencija! Još je dugo ljutito hodao Tvrđom, ni ne osjećajući ledenu hladnoću u cipelama.
Lijepa neznanka, a da to Brko nije znao, u međuvremenu je otišla do hotela, otuširala se, malo odrijemala i preodjenula se za večeru. Sreli su se oči u oči, ulazeći u hotelsku salu za večeru. Bili su smješteni u istome hotelu i nije bilo mnogo gostiju. Bilo je logično da će jedno drugome praviti društvo. Njemu je bilo logično.
– „Oprostite za ono ranije, gospođice.“
– „Gospođo.“ – odrješit ispravak.
– „Oprostite, gospođo. Jeste li možda spremni večerati sa mnom?“ – tiho je rekao.
– „Možda… ako obećate biti pristojni.“ – i dalje odrješito.
– „Obećajem.“
Sjede, jedu, promatraju se. Poput životinja. Prvi put uočava da su joj oči beskrajno plave. Duboke, inteligentne. Osjeća da ga ogoljuje, shvaća ga jednim pogledom. Ne zna joj ni ime. Ali zna, u tome trenu zna – ona je njegova sudbina.
– „Kako se zovete, gospodine?“
– „Ante. Zovu me Brko. A Vi, gospođo?“
„Tatjana.“
Zar ona popušta stisak? Moja Tanja, već je moja, znam to, iako stisak još nije popustila, iako ne znam hoću li ikada ugledati osmijeh na njezinome licu, moja malena Tanjuška, moja…udana Tanja?! Tek tada zamjećuje burmu na njezinoj ruci.
– „Udani ste?“ – gleda ju zbunjeno. (Da, rekla je gospođo.)
– „Jesam.“ – odgovara ona mirno. I po prvi put, pomalo pomiče zastor obrane sa svojih zjenica.
Govori o mužu, djeci, poslu učiteljice, o kolegici u toplicama koju prati preksutra do Zagreba, pa odlazi natrag kući, osjeća da ona često odlazi od kuće. Govori mu tihim povjerljivim glasom, ispijaju vino, otvara se pred potpunim neznancem. Ona govori, on ne čuje do kraja, gleda u male ruke, u čvrsta usta, u kosu podignutu u punđu, pomišlja kakva joj je kosa kad je raspletena, gleda okovratnik, visoko dignut da se tek tračak vrata nazire, gleda, gleda, gleda…
Sutradan šeću Tvrđom. Oslanja se na njegovu ruku, on drhti. Nikada nije drhtao zbog žene, ne, nije nikada, zaklinje se samome sebi. Postaje dječak. Poželi ju poljubiti, suzdržava se. Pokušava ju što manje dodirivati, boji se – ostat će bez nje; ona će opet sagraditi bedeme.
Navečer, nakon večere, tiho kucanje na vratima sobe. Otvara, gleda ga njegov anđeo.
– „Uđi.“ – počinje drhtati.
– „Došla sam… jer… lijepo je s tobom. Drukčije. Zavodljivo. Ne mogu ti puno dati… a tebi to ni ne treba…“ – govori sebi u bradu, mrmlja nešto. On ju konačno ljubi. Pronašao je drugi dio svog para. Zar ljubav može biti toliko lijepa, pita se.
Dodiruju se, razodijevaju, liježu na svoju meku postelju, nema nikoga. Boji se i dalje, da ona ne uzmakne, otkriva u sebi neku novu nježnost. Miluje ju kao malenu košutu, baš mu tako izgleda – Tanjuška košuta. Tanke nožice, tanke ručice, moje malo medeno klupko, tepa joj veliki zavodnik, potpuno se prostire pred tom nježnom, a snažnom ženom.
Prvi put je u ovoj restauraciji sjedio nekoliko mjeseci kasnije upravo sa Tanjuškom. Imala je narančastu ljetnu haljinu, smijala se, sasvim pomlađena zbog njihove tajne ljubavi. Tajna Tanja, tajnovita, bajkovita, nestvarna, daleka, uvijek pomalo udaljena, neopipljiva, time tim više uzbudljiva, sputana nekim nepoznatim čovjekom kojega nije nikada vidio.
Kakav je bio njezin muž? Nikada nije saznao. Vraćala se uvijek utvari u nepoznati stan, spuštala pogled, odijevala odgovornost majke i supruge, ponovo krasila ruke mnogobrojnim prstenjem, otprije odloženima na noćni ormarić njegovog momačkog stana, postajala daleka, dalja i od planina. Gledao ju je kako izlazi iz automobila, gledao je tanke pete, prčkanje po torbici u potrazi za ključevima, uvijek ista silueta tajne Tanje.
– „Zašto se vraćaš?“ – stoput je zaustio i odustao pod njezinim pogledom. Tanja nije dopuštala razgovor koji nije imao svršetak. Uvjeti su postavljeni davno. Ona ih je bila postavila, znao je to. Ona je znala da ima tek nekoliko sati tjedno koje smije posvetiti samoj sebi, svojem tajnom tamnom muškarcu iz svojih snova; znala je da je ljubav prognana na margine; pomirila se s time.
Njegova sudbina bila je tuđa žena. Sva toplina koju je drugim ženama oduzimao, sva ljubav koju su mu poklanjale, sada je ljubav njemu bila uvjetovana. Nikada ju neće nazvati svojom. Nikada ju neće smjeti posjedovati.
Jedno jutro, sasvim obično, najobičnije sumorno zagrebačko kišno jutro, koje je moglo nalikovati i jutru londonskog predgrađa, otvara novine i saznaje da njegove Tanje više nema. Stradala je u prometnoj nesreći. S nepoznatim neznancem, koji je nosio ime „Tanjin muž“, uputila se nekamo, a Brko ne zna ni gdje ni kada ni kako da ju otprati.
Otišla je bez pozdrava, ostavila ga suhog, a on, što da radi zavedeni zavodnik? Kako živjeti bez malog klupka koje je svojim neposjedovanjem, tajnom ljubavlju, zaposjela njegovo srce?
Ana Kapraljević
napisala anakapri
